FILM 2019.

klaraCLARA (2018)

Filmić je bio zgodan do samoga kraja, a onda je sve otišlo u …. Stvarno je ta ljudska potreba za bajkom toliko snažna da kad i snime nešto solidno, zanimljivo, toplo i ljudski, ne mogu, a da ne zaseru sve besmislicom. Lik traži dokaz o nastanjivoj planeti u svemiru i, gle čuda, nađe ju uz pomoć djevojke koja ništa ne zna o svemiru, ali zapravo zna više od svih znanstvenika zajedno, jer osjeća. I, gdje će suza nego na oko, umre ona i pošalje s udaljenosti od, ni manje ni više nego 200 svjetlosnih godina, Bob Dylanovu pjesmu svom voljenom znanstveniku koji joj nije htio vjerovati da znanstveni dokazi ne znače ništa, jer ona sve zna bacajući kamenčiće skupljene po kontinentima. Jeeeeee. Kak je to sve skupa….djetinjasto sranje.


quakeThe QUAKE (2018) – norveški

Norvežani pokušali imitirati Amere pa napravili film o razornom zemljotresu u Oslu. Nažalost, nije čak ni loša kopija takvih tema jer zapravo u njemu nema ničega osim jedne obitelji koju do tri četvrtine filma pratimo kao se ne slažu jer tata pati od osjećaja krivice što je u nekom ranijem zemljotresu ili lavini stradao veliki broj ljudi, a eto on ih nije spasio (?!), i onda naiđe taj zemljotres u Oslu i on spašava svoju najmađu curicu u jednom velikom neboderu. Nigdje u Oslu nema drugih ljudi, odnosno nije važno što je s njima, a bome ni što je s gradom. Važan je samo taj neboder i kako će on nju spasiti prije nego sve padne u bezdan. I naravno da ju spasi i da ne padne. Nije jasno kako će sići iz tog visećeg dijela nebodera, ali tu je kraj filma. Uz svu tu strahotu, ne osjećamo baš ništa prema glavnim likovima, a sporednih zapravo i nema. Uzalud potrošeno vrijeme.


dirigent

DIRIGENTICA (DE DIRIGENT, THE CONDUCTOR) – (2018)

Koliko ste puta u životu čuli “Žena ne može biti….” – nastavi niz. Jedna od muških profesija je i dirigiranje iako još nitko nigdje nije objasnio zašto žena ne bi mogla biti dirigentica. Ono, ako može biti neurokirurginja, na primjer. Međutim, to je tako čvrst muški establishment. Antonia Brico, o kojoj je ovo film, 1930-ih godina uspjela je postati dirigenticom pa čak i osnovati i voditi jedini ženski simfonijski orkestar. Ipak za nju nisam do sada čula da je postojala, kao što, vjerujem, niti većina vas, jer povijest ne bilježi one koje ruše predrasude, stereotipe i muške cehove. Film je odličan u svakom pogledu i kapa dolje na hrabrosti i angažmanu i redateljica koja ga je snimila. 


DIRTY.jpgDIRTY JOHN (2018)

Serija snimljena po istinitom slučaju o sociopatskom serijskom lažovu i manipulatoru i njegovim žrtvama. Sve dok mu jedna ne stane na kraj. Dobra pouka mnogima da ako osjećaš da nešto nije kako bi trebalo biti, onda sigurno nije. Ne ušutkavajte vlastitu intuiciju. I ne udajte se nakon samo kojeg mjeseca poznanstva. Glavna glumica Connie Britton je dobro portretirala lik jedne bogate “plavuše” u doslovnom smislu te riječi, koja mi je osobno išla tako na živce svojom neskrivenom glupošću da nisam imala previše empatije za nju. Eric Bana je odlično donio lik odvratnog psihopatskog manipulatora.


 

soloFREE SOLO (2018) – dokumentarac

Osvojio je Oskara 2019. za najbolji dokumentarac. Prati Alexa Honnolda u pokušaju da osvoji 3.000 stopa visoku stijenu El Capitan u parku Yosemite na koju se nije još nitko popeo slobodnim stilom, dakle bez sigurnosne užadi. Je li u tome uspio, pogledajte u dokumentarcu koji je zaista odlično snimljen s fascinantnom fotografijom i kadrovima ljepote od koje zastaje dah. Dah će vam zastati i od mnogo drugih stvari. Vrijedi ga pogledati i zapitati se: što je to u čovjeku što ga tjera da u svakoj sekundi onoga što radi riskira svoj život?!


astridBECOMING ASTRID (2018)

Švedski film o mladosti autorice Pipi Dugačarapa, Astrid Lindgren. Zanimljivo jedino utoliko što saznaš nešto o autorici junakinje svog djetinjstva. Žalosno ti dođe kad vidiš kako naivnost i nezrelost lako samelju i one posebne individualke koje se razlikuju od svojih vršnjakinja, a opet podijele njihovu sudbinu. Okreni ovako ili onako, ali veliki broj posebnih žena naleti na “hrid” nekog bezveznjaka koji joj kaže da ju voli. I tu za nju ili sve prestane ili joj tako drastično prekroji sudbinu da se poslije godinama izvlači da bi barem došla na početne pozicije iz kojih može dalje. Tužno, zaista tužno što se žene hvataju na taj ljepak.


MYSTERYMYSTERY ROAD (2018)

Australska mini serija. Prerazvučena i prespora, sa nedefiniranim glavnim likom i glavnom šerificom koja kopira muški način hoda i ponašanja kako bi sa svojih 30 kg žive vage ispala tough. Svašta su umiješali u radnju kako bi ispalo da nije običan krimić, već sociološki portret jedne višerasne sredine. Svi lažu, svi nešto skrivaju i očekuješ neko veliko otkriće, a na kraju se sve svede na mlaku vodicu. Zanimljivo jedino utoliko što je smješteno u nešto drugačiji ambijent ruralne Australije koju i nemamo prilike tako često gledati.

homecoming

HOMECOMING (2018)

ODLIČNA SERIJA. Pametna, sjajno vođena, odlično strukturirana, dobro odglumljena. Likovi jasni, motivacije objašnjene, sve se uklapa, ali ne na način da je savršeno, već na način na koji se uklapaju dobro promišljeni scenariji. Nije mi sasvim jasno zašto su epizode podijeljene na po 30 minuta, što je ipak prikladnije humorističnim sadržajima, ali nije mi smetalo jer sam gledala dvije na dan jednu za drugom. Nije predvidljiv, zanimljiv je pa i napet tj. jedva čekate iduću epizodu. Preporuka !!!!


 

serenitySERENITY (2019)

Ajoj. Zaplet negdje do pola filma neuvjerljivo podsjeća na stare filmove o fatalnim ženama koje su toliko lijepe i fenomenalne u svakom smislu da se muškarci naprosto ne mogu oduprijeti njihovim čarima čak niti kada ih nagovaraju da im ubiju muževe. Tu je naravno i fatalni zločesti dečko koji je tim damicama neodoljiv onako neuredan, prljav, znojan i pijan. No, to zapravo nije radnja filma. Poanta se zna već na polovici filma, prije samog glavnog lika, a to je velika greška jer time druga polovica filma gubi svoj smisao. Šteta. Moglo je sve ispasti puno bolje u rukama boljeg režisera i drugačijih uputa glavnim glumcima. Ovako će film voljeti obožavateljice  Matthew McConaugheya i obožavatelji Anne Hathaway, ili obratno, ali neke druge vrijednosti film nema. Osim možda tu i tamo koje super razglednice mora.


todosEVERYBODY KNOWS (2018)

Film je sve u svemu prerazvučen i neuvjerljivo odglumljen. Ja sam malo alergična na Penelope Cruz za koju smatram da nema pojma o dobroj glumi, ali ni Bardem nije bio na visini zadatka. Cijela priča je labava, a odnosi među likovima poprilično slabašno i površno ocrtani. A sve skupa je kao jedna velika tragedija i drama, samo što je to više u vanjskim efektima. Dosadnjikavo.

 


whatwillsayWHAT WILL PEOPLE SAY (2017)

Pakistansko-norveška priča o pakistanskoj obitelji koja živi i radi u Norveškoj, ali kao većina gastarbajtera ne želi se uklopiti, ne želi se prilagoditi, želi nastaviti živjeti iste rituale, običaje, vrijednosti i vjerovanja kao da se nisu makli odakle su došli. A to je nemoguće, jer zemlje u koje dolaze i koje im omogućuju egzistenciju, zdravstveno, školovanje i sve drugo, imaju svoje običaje i vrijednosti koje imaju utjecaja i koje se mogu zanemarivati. Priča o ocu koji je učinio sve da bi djeci pružio bolje obrazovanje, ali zbog krutih vjerovanja kulture iz koje dolazi, draže bi mu bilo da mu se kći ubije nego da izađe iz okvira tradicije. Zastrašujuća priča tim više što je potpuno realna.


gaga

GAGA: five foot two (2017)

Dokumentarni film o jednoj od glazbenih ikona današnjice, sviđala se ona nama ili ne. Zanimljivo je vidjeti neke stvari iza kulisa i glamura. Vidjeti osobu koja nije pošteđena ljudskih boli. Glad publike koju baš briga jel ju što boli i koja traži da im uvijek bude dostupna i da im služi. Briga ih jel ona nešto može ili ne, mora. Nisam njezin fan, ali skidam joj kapu do poda zbog života koji živi i koji je odabrala. Nešto takvo nikada ne bi bio moj izbor. Jer ne postojiš za sebe i po sebi nego za druge i zbog drugih.


 

granica

BORDER (2018)

Neobičan, nepredvidiv, zanimljiv. Iako na kraju svega ipak nešto fali da bih ga nazvala odličnim. Tema se mogla mnogo bolje iskoristiti, a pogotovo se nije trebalo skrenuti u neke posve nemotivirane i nerazumljive smjerove. U svakom slučaju ako želite vidjeti nešto što do sada niste imali priliku – trolove na filmu, pogledajte. Atmosferičan je i odlično odglumljen.

 

 


 

forgivemeCAN YOU EVER FORGIVE ME? (2018)

Dramica snimljena po istinitoj priči. Melissa McCarthy je uistinu briljantna u portretiranju jedne ostarjele lezbijke koja je jednom imala knjigu biografije poznate vodviljske komičarke na listi New York Timesa ali je vremenom i svojim nemogućim karakteristikama ličnosti dogurala do toga da ne može platiti stanarinu niti mačku veterirana pa počinje krivotvoriti pisma poznatih i prodavati ih. Sve dok ju ne uhvate. Film u kojem nema “velikih” scena, ali ima stvarnih ljudi i sudbina. Mnogo njih. Vrijedi pogledati.


manifestMANIFEST (2018)

SF serija. Na početku dobro postavljena i ne posve nezanimljiva. Dobro isprepliće detalje i nije sasvim predvidljiva. Nije čisti SF jer se većinu vremena zapravo bavi međuljudskim odnosima, onim dijelom obitelji koji je pet godina nestao s avionom neznano kako, kada i gdje, pa se vratio. Za ljude na zemlji je proteklo 5 godina života bez njih, ali za njih u avionu je proteklo tek par sati. To je dobra premisa za kasnije graditi zaplete. Tu i tamo odu u sapuničarske prikaze idealnih obiteljskih odnosa, beskrajnog razumijevanja koje nadvlada svaku sumnju i to je zamorno i nepotrebno. Ali radnja je dovoljno neobična da drži pažnju.


kominskyTHE KOMINSKY METHOD (2018)

Michael Douglas i Alan Arkin u humorističkim polusatnim epizodama o dva lika u njihovim poznim godinama, što one sve nose i kako se s njima nositi. Pitko, površno, zabavno. Mogli su se još malo više potruditi oko pametnih dijaloga, ponekad je puno praznog hoda, ali sve u svemu može se pogledati.

 

 


uwantU WANT ME 2 KILL HIM? (2013.)

Snimljeno po istinitom događaju koji upozorava na opasnosti manipulacije nezrelih osoba preko intereneta. Iz pozicije odraslih i sumnjičavih prema svakome i svemu, možda bi moglo izgledati kao SF, ali dogodilo se, znači moguće je. Puno je ranjivih pojedinaca na ovom svijetu, puno zanemarenih, ignoriranih, zlostavljanih ili jednostavno onih koje se maltretira ili što je još gore, koje se ne vidi i ne čuje. A takvi su plodno tlo za manipuliranje. Ovo je jedan od drastičnijih primjera, ali i oni koji ne dovedu baš do pokušaja ubojstva, nisu ništa manje opasni.


thewifeTHE WIFE (2017)

Preporuka i upozorenje: pogledajte film prije nego pročitate moju kritiku ! 🙂

Solidna i korektna drama. Međutim. Ima nekoliko velikih propusta u scenariju sa scenama koje su neuvjerljive, a potpuno su nepotrebne. Glenn Close je dobra, ali je preglumila jer je vanjskim buljenjem u prazno nastojala dočarati osjećanje lika, a nakon nekoliko scena takve glume postaje prenapadno i samim time neuvjerljivo. Šteta. Glenn je odlična u svim scenama gdje nešto govori, ali većinu filma treba samo očima dočarati svoje unutarnje osjećaje i tu se onda ponavlja, a gledatelju time ide na živce. Sve u svemu isplati se pogledati.


phoenixPHOENIX (2014.) – njemački

Priča je imala potencijal koji film nije iskoristio. Preglumljeno je, a sve traje puno predugačko, da bi na kraju naglo prestalo. Umjesto da odgledamo pravu dramu u kojoj dođe do obračuna između supruga koji je izdao svoju ženu koja je bila uhapšena i odvedena u logor i žene koja se vratila samo zato što ju je ljubav prema tom i takvom mužu držala u logoru da preživi, a samo da bi se susrela s tako gorkom spoznajom o izdaji, mi gledamo duge scene u kojima glumica glumi taj lik na način kao da je blago retardirana, a glavni glumac to ne vidi. I kad on spozna da je ona zapravo njegova žena koju je izdao, film naglo prestane. A zapravo bi tek tada trebao početi.


 

deadwinDEADWIND (2018,-2019.) – finska serija

Finska serija koja je pokušala oponašati dansku seriju “Most”, ali bezuspješno. Svidjelo mi se što nije fokusirana samo na rješavanje zločina, već i na privatan život glavnih policajaca, ali mi se nije svidjelo što je za glavni lik korišten karakter jedne nezrele bezveznjače za koju nas nastoje uvjeriti da je izrazito sposobna (iako izgleda ko da je upravo izašla iz gimnazije), a sve što vidimo je njezino bezizražajno buljenje i blesavo ponašanje. Sam slučaj koji rješava se pokaže da ima povezanosti s maltene cijelom Europom. Kaj got! Rupa u scenariju bezbroj, a u trećoj epizodi otprilike može se skužiti tko je zapravo ubojica, ali se mora odgledati još 7 da se to i potvrdi. A u tih 7 se baš mnogo ne događa osim nekoliko eskapada nezrelog ponašanja glavne inspektorice i brda vozikanja amo-tamo. Što se sadržaja tiče, nećete se usrećiti. Uz to ono što su prikazali od Finske i Helsinkija, katastrofa od sivila i ružne arhitekture.


abcABC Murders (2018)

Mini serija snimljena po romanu Agathe Christi. Niš koristi. Svi ćete htjeti pogledati jer Hercules a Poirota glumi John Malkovich, ali zapravo nemate zašto. Razvučena pričica, ali nadograđena nekim slojevima koji ovdje uopće ne pašu i koje Christi sigurno nije napisala. Karakter lika Poirota ja poprilično izmijenjen i to ne nabolje,  dodate su mu neke karakteristike koje nije nikada imao, a režijski je razvučeno s ponavljanjem flashbackova koje objasni tek u zadnjoj epizodi i to prilično amaterski i neuvjerljivo. Nemate zašto gledati ni ovu seriju.


womanontherunWOMAN ON THE RUN (2017)

Šablonska pričica o krađi identiteta. Muž se spanđa s dadiljom i nastoje ženu likvidirati i uzeti novac od osiguranja. Kad ona ipak preživi, svi se prave da ju ne poznaju i da je ona ta koja nastoji uzeti tuđi identitet.Koliko bi dijete, djevojčica od kojih 10-ak godina stvarno pristala da vlastitu mamu više ne zove mama? Vrlo neuvjerljivo i petparački. Ne gledajte.

 

 


kiriKIRI (2018)

Odlična britanska mini dramska serija koja prikazuje način na koji se različiti likovi nose s vlastitom odgovornošću kada nastrada djevojčica koja je uključena u sustav socijalne brige, udomiteljske obitelji, biološke obitelji iz koje je spašena (majka i otac narkomani), medija, socijalne službe. Slojevita, odlično portretiranih likova, stvarna bez uljepšavanja. Čak je i pas bolestan (ali ne umire). Sjajna i nimalo optimistična.

 

escapeESCAPE AT DANNEMORA (2018)

Serija je i dobra i nije dobra. Ima odličnih, fenomenalnih momenata, scena, likova. Ali velika joj je mana što gubi ritam i bezrazložno duge pojedine kadrove u kojima se ništa ne događa i koji ništa ne znače. Ovo bi bila sjajna serija da je imala 3 epizode. Ovako se popunjavalo vrijeme za 7 epizoda, a da se nije imalo čime pa su se ponavljali motivi, scene i radnje koje smo vidjeli već više puta. Nepotrebno. Žalosno je tako upropastiti inače sjajnu priču i sjajne likove. Patricia Arquette je FENOMENALNA i nadmašila je sve svoje prijašnje uloge i pokazala da zna glumiti i donijeti lik koji je osebujan i originalan. Konačno imamo priliku vidjeti prave Amere, one koji nisu holywoodski ispolirani manekeni i manekenke. Benicio Del Toro ima originalnu facu, ali nažalost preglumljuje i nije mi bio uvjerljiv. Ostala ekipa je sjajna.

greenGREEN BOOK (2018) 

Solidna drama snimljena po istinitoj priči kada je siromašan bijelac zaposlen ko šofer bogatom crncu 1962. godine u SAD-u. Priča je manje više jednostavna i ne slojevita, ali otvara puno slojeva za razmišljanje i promišljanje o životu, odnosima među ljudima, predrasudama, mržnji, stereotipima, okretanju uloga, samoći, uspjehu, licemjerju i ne, nismo svi isti i nemamo ista prava nigdje i nikada. Vrijedi pogledati. Viggo je dao odličan lik, iako ga nikada nisam doživljavala kao dobrog glumca. Film je 2019. dobio Oscara za najbolji film.

 

huntingHUNTING SEASON (2010) – turski

Turska kriminalistička drama. S vremena na vrijeme podsjeća malo na sapunice, pogotovo emotivnom glumom, u nekim scenama na američke akcijske filmove. Malo je predugačak jer negdje na sredini filma se skuži u čemu je stvar pa onda detektivi idu na živce malo sa svojim neuočavanjem onoga što gledatelji već znaju. Malo se previše gube u ocrtavanju privatnog života trojice detektiva. Sve previše ima neki štih amaterizma da bi bilo odlično.

 

favorA SIMPLE FAVOR (2018)

Volim Annu Kendrick, iako je jadna ista u svakoj ulozi koju je do sada glumila. No, totalno je anti-holywoodski tip, a ipak dosta glumi, i to je što je sva takva malecka i nikakva, a puna talenata, meni je draga. Film je filmić. Ima dražesnih momenata, ali sve u svemu glupost. Tko ništa ne očekuje, ništa neće ni dobiti, ali neće biti ni razočaranja. Tako sam se i ja postavila i bilo mi ok.

 

successionSUCCESSION (2018)

Prvoklasna serija. Po svemu. Režiji, glumi, scenariju, produkciji. Najviša kvaliteta. Osobno se ne slažem s nominacijama za najbolje sporedne uloge (vidi na imdb-u) jer iako su svi glumci zaista vrhunski odigrali svoje likove, Jeremy Strong koji glumi Kendalla Roya me oduševio iznad svih očekivanja. Glumiti, a ne glumatati je značajka njegovog donošenja lika i za mene je od sada na vrhu liste najboljih glumaca današnjice. Cijela ekipa je zaista odlična, režija pojedinih epizoda (6. na primjer) sama po sebi je vrh vrhova. Preporuka svima koji vole inteligentne serije bez uljepšavanja i podilaženja publici niskih standarda i zahtjeva. Nadam se da će nastaviti i sa 2. sezonom.


jackTHE HOUSE THAT JACK BUILT (2018) – režija Lars von Trier

Krvavi, brutalni horor sastavljen od nekoliko priča i s umetnutim filozofiranjem koje prate umjetnička djela ili dokumentaristički snimci. Na kraju glavni lik ponire u dubine pakla, metaforu izgubljenosti u vlastitom umu bez šanse za povratak. Pojedine priče su odlične, pojedine su pretenciozno razvučene i usporene. Ide se na šokiranje i stvaranje estetike nasilja jednog psihopate. I na kraju svega ostaje pitanje čemu, zašto je snimljen ovaj film osim za osobni pomalo izvitopereni gušt autora. Matt Dillon je odličan kao psihopata i pojedini epizodisti su dali jako dobre glumačke izvedbe. Nedovoljno da bi se film preporučio za gledanje. Osim mazohistima 😉


oldmanTHE OLD MAN & THE GUN (2018)

Jedva prepoznatljivi Robert Redford u ulozi stvarne osobe koja je cijelog svog života pljačkala banke iz čiste opsesije. Pola života proveo je po zatvorima, bježao – što više svjedoči o tome kako su ti zatvori nečuvani nego o tome koliko je on bio sposoban, ali čim bi izašao na slobodu, opet je pljačkao i tako cijelog života. Problem je što je po istinitoj osobi pa nema puno dramaturgije, ritma ni radnje. Sve se svodi na to da on pljačka na gospodski način, između malo ofira sa Sissy Spacek koja ništa ne kuži, a uveden je i lik jednog policajca kojeg zamorno dosadno glumi Casey Affleck. I to je to. Mlaka vodica.

vanishingTHE VANISHING (KEEPERS – 2018) 

Drama jest, ima razvojnu gradaciju, ali nema ritma i nekako je pusta. Možda je to namjerno da dočara atmosferu izoliranog otočića sa svjetionikom usred mora, ali meni je falilo neke dinamike jer ju je čak i sama radnja diktirala. Sve u svemu može se pogledati, ali ne treba puno očekivati.

 

 



mv5boduwotk1mzi3nf5bml5banbnxkftztgwnti4nde3ntm@._v1_ux182_cr0,0,182,268_al_THE CHILDREN ACT (2017) – britanski

Radnja kreće na jednu temu, prelazi na drugu i završava na trećoj. Glavni lik se ponaša čudno, mi ne znamo zašto i pitamo se o motiviranosti takvog ponašanja, da bi na kraju očekivano šablonski prešlo u sapunačarski rasplet i ostavilo vas zbunjene zašto, kako i zbog čega. Možda u romanu sve skupa ima više smisla, ali budući da je Emma to odglumila na način da samo uzvišeno značajno raširenih očiju gleda, a mi pogađamo što misli, od toga nema puno koristi pa nam se likovi sviđaju sve manje i manje kako vrijeme prolazi da bi na kraju nam bili potpuno bezvezni. Ne može se tako površno i nedorečeno prikazivati likove u dramama, jer drama bez unutarnjeg konflikta likova, a koji nam mora biti jasan, ne postoji.


bodyguard

BODYGUARD (2018) – engleska serija od 6 epizoda

Odlična, zanimljiva, napeta, s jakim likovima, nepredvidiva, sjajno režirana, odličnog ritma i dinamike razvoja radnje. Nemam primjedbi niti na ideju niti na njezinu izvedbu. Odlično glumljeno i inteligentno “zapetljano”. Preporuka svima koji vole komplicirane psihološke trilere.

 

 


inthehouseIN THE HOUSE (2012.) – francuski film – Prvi dio filma počinje zanimljivo – profesor koji želi pomoći svom učeniku da bolje piše, ali pritom ga zapravo zaintrigira razvoj događaja u jednoj obitelji u koju dječak zalazi i koju opisuje. U njemu se rađa voajeristički poriv da sazna što je bilo dalje (kao da se ne radi o stvarnim ljudima nego o likovima iz priče) i potiče dječaka na razne načine na koga i kako da fokusira svoju pažnju. Međutim, umjesto da se autor filma pozabavio tim odnosom te kontrastirao stvarnost i maštu, on je uveo elemente koji su potpuno blesavi i neuvjerljivi, a likove odveo u propast bez opravdanja ili motiva. Sve je na kraju previše umjetno nakalemljeno, a nakon prvih 20-ak minuta film prestaje biti i zanimljiv.