FILM 2019.

 

guiltyx

THE GUILTY (2018)

Odličan danski triler u kojem je samo jedan lik i sve se odigrava u call centru za hitne slučajeve. Neočekivan preokret, sjajna gluma, sve posloženo kako treba biti. Nema rupa, nema suvišnih scena, nema nedostatka motiviranosti. Knjiški primjer kako se rade napeti psihološki trileri. Po meni, bez greške. Svakako gledati.

 

 


secretSECRET IN THEIR EYES (2015)

Pristojan triler/drama s preobratom na kraju. Nije odličan jer mu nešto fali: kemija između glavnih likova za koje između redova (scena) isčitamo da su bili zaljubljeni, ali to ne vidimo niti osjećamo. U velikoj mjeri za to je “kriv” glavni glumac koji je neuvjerljiv i kao lik (odgovornost scenarista), ali i zbog neproživljene glume samog glumca. Najbolja je Julia iako je gledatelj stalno svjestan da se radi o Juliji Roberts, a ne o ženi koju glumi. Sve u svemu sama radnja je solidna iako je režija neinventivna i previše se oslanja na danas popularno skakanje prošlost-sadašnjost. Po meni bez ikakvog stvarnog opravdanja. Može se pogledati.


timefreakTIME FREAK (2018)

Simpatična ideja i razrada. Nažalost, za mene vrlo loše odabran glavni glumac. Sam po sebi nije tako loš, ali u kombinaciji s glavnom glumicom je totalno neuvjerljiv. Nikako si ne pašu kao par pa mi je stoga njihova ljubav totalno neuvjerljiva. Najbolji u filmu je najbolji prijatelj glavnog lika – i glumački i scenaristički – a najlošiji je kraj jer je suprotan osnovnoj ideji koja se tijekom filma prilično razumljivo i vrlo duhovito prikazala. Većina to neće ni primijetiti, ali ja sam freak za razmišljanje o vremenu kao 4. dimenziji i interesira me sve s tim u vezi, pa kad netko koristi ideju puta kroz vrijeme onda mora to jako pametno složiti da bi meni bilo dobro. Koga to ne smeta, uživat će jer je filmić simpatičan i pitak.


glass

GLASS (2019)

Meni je ovo totalna bezvezarija. Nisam ljubiteljica filmova kojima je tema strip i stripovski junaci. Ovdje čak nije niti to jer se radi o poigravanju idejom da psihički poremećaji višestrukih ličnosti (osoba koje su u djetinjstvu bile teško traumatizirane ili su traumu doživjele nekom velikom tragedijom) rađaju osjećaj nadnaravnih sposobnosti u tim pojedincima, ali opet ostavlja se sumnja da nisu oni ti koji su delusional, već da ipak ima tu nešto. Nejasno na kraju ostaje apsolutno sve: radi li se o psihički poremećenima ili o stvarnim “junacima”, je li sve skupa neka alegorija i sl. James McAvoy se stvarno potrudio i mislim da je njemu zapravo bilo najzabavnije u ovom filmu jer se mogao glumački razigrati, ali sve skupa je uzalud jer je naporno za pratiti, a na kraju ste ljuti na sebe što ste potrošili i minutu na ovo, a kamo li svih dva sata.


 

hangmanAMERICAN HANGMAN (2019)

Počinje jako dobro, intrigantno, odlično glumljeno, ali kako film odmiče, posustaje i u ideji i u izvedbi. Da nema Sutherlanda sve bi bilo još trećerazrednije nego što jest. Kraj je totalno promašen jer si je scenarist unaprijed zadao kakav on mora biti, ali ga je učinio totalno neuvjerljivim i površnim pa umjesto da bude točka na i, upropasti cijelu ideju. I sama motivacija lika koji je zatočio suca i omogućio preko Interneta cijeloj javnosti da glasa je li kriv ili nije, također je neuvjerljiva. Još jedan film koji dobru ideju promaši u cjelosti.


escaperoomESCAPE ROOM (2017)

Nekoliko je filmova s ovim naslovom i na ovu temu. Svi se manje više temelje na raznoraznim zadacima koje treba riješiti da bi se pobijedilo u igri, a u osnovi se nikada ne pobijedi jer najčešće je pobjeda zapravo samo kvalifikacija za novu igru. Zadaci u ovom filmu su zanimljivi, likovi su bezveznjaci pa nam uglavnom uopće nije stalo što će im se desiti (a dešavaju im se razne užasne stvari), mnoge scene su neuvjerljive, gluma još gora. Ako uz gledanje filma radite još nešto korisno, pustite si ga. 


bealestreetIF BEALE STREET COULD TALK (2018)

Dosadno, patetično, neuvjerljivo. Ima nekoliko zgodnih scena, ali su utopljene u moru razvučenih, a nebitnih. Glavni likovi su mi premutavi i nekako lignjasti pa mi portretiranje njihove ljubavi i prvog seksualnog odnosa ispada više kao gnjavaža koju moram podnijeti želim li vidjeti što je s njima bilo. A i kad odgledam što je bilo, stvarno se nisam trebala truditi jer sve skupa je mlaka vodica. Ne preporučujem osim ako ne možete zaspati.

 


levelLEVEL 16 (2018)

Distopijska priča, neznano zašto povezana s ruskim podnebljem iako se sve događa u zatvorenom prostoru pa je geografski smještaj nebitan. Sasvim solidna priča kojoj ipak fali inteligentnija razrada, a režijski nedostaje ujednačenost ritma pa što film više ide kraju to je ritam sporiji i gubi se u izmjeni scena koje radnji ništa ne dodaju, nego se vrte u krug.  Kao ideja nije loše i ima sjajnih klaustrofobičnih scena koje ocrtavaju milje i karaktere. Međutim, scenarist nije do kraja razradio priču pa sve ostane visjeti u zraku. Razočaranje je odgovor na pitanje TKO to sve radi tim djevojkama pa skreće u pomalo karikaturalno/stripovsko objašnjenje koje oduzima filmu onaj značaj koji je mogao imati i u prenesenom značenju kao i u predviđanju jedne ne baš ružičaste budućnosti uzme li se u obzir razvoj tehnologije, vječita ljudska težnja za mladošću i percepcija žena kao lutaka kojima je i želja i zadatak da uvijek budu mlade i lijepe. Vrijedi pogledati, ali ne treba previše očekivati.


 

chartelyLADY CHATTERLEY’S LOVE (2015)

U ovoj ekranizaciji romana nema ni D. ni H. ni Lawrencea. Ovo je neki sasvim drugi sadržaj koji je blijeda kopija blijede kopije originalne knjige koja je bila na listi zabranjenih nećudorednih knjiga početka 20. st. Mellors nema nikakve karizme, a on je zapravo Heathcliff, dva najmačo lika engleske književnosti i književnosti uopće. U ovom filmu to je nekakvi šonjasti tip kojeg dotična lady vrti oko malog prsta, a i sama je totalno neuvjerljiva. Između glavnih glumaca nema nikakve kemije što je nedopustivo za ovu radnju, ali ni radnja sama nije razrađena onako kako ju je D.H.L. zamislio i napisao. Poruka filmađijama, ne hvatajte se ovakvih tema i velikana pera ako niste shvatili o čemu se u knjizi zapravo radi. Scenarist i redatelj ovog filma su promašili “ceo fudbal”.


highwaymenTHE HIGHWAYMEN (2019)

Kevin Costner i Woody Harrelson kao dva ostarjela teksaška rendžera unajmljena da nakon dvije godine divljanja Bonnie i Clydea i povlačenja za nos 1.000 policajaca i agenata koji im nisu mogli stati na kraj, konačno uhvate taj par kriminalaca koji su u narodu stekli romantičnu auru junaka. Naravno, onom kome nitko nije ubijen od strane to dvoje psihopata. No, takav je narod, voli zlikovce i ubojice. Film nema puno iznenađenja jer svi znamo kraj Bonnie i Clydea. Dobro je snimljen, Costner i Harrelson su solidni i to je to. Istinita priča nije dala puno prostora za improvizaciju.


escapeESCAPE ROOM (2019)

Nažalost, niti jedan film, pa tako ni ovaj, nisu na razini veličanstvenog SF-a “Kocke” (Cube), a zapravo se svi zasnivaju upravo na toj ideji rješavanja zagonetki u vremenu koje ističe kako bi se prešlo u drugu sobu (nova razina).  Naravno da u horor verziji sve to postaje smrtno opasno pa “igrači” jedan po jedan završavaju tragično da bi se na kraju izvukla najslabija karika, ali naravno ne zauvijek jer onaj koji namješta tu smrtonosnu igru odabire preživjelu za nastavak igre u drugom ambijentu. Šablonski. Radnje svih takvih filmova su iste, a sobe za bijeg nisu nešto naročito maštovite – vrućina, hladnoća, upadanja, propadanja, ponori, približavanje zidova. Sve u svemu gubitak vremena.


stanioliSTAN & OLIE (2018)

Film o jednom od najoriginalnijih komičarskih parova u povijesti kinematografije. Par koji je bio dio mog djetinjstva i mladosti, koje smo gotovo svi voljeli jer su nas nasmijavali, jer su nam bili bliski. Ovaj film govori o onome što malo tko od nas zna, o njihovim privatnim životima koji su usko isprepleteni s njihovim poslom, o usponima i padovima, o odbijanju priznavanja da je njihovo vrijeme prošlo, o zamjerkama koje su trajale desetljećima, ali i o ljubavi koja ih je povezivala. Prekrasan ljudski film i nevjerojatna izvedba dva glumca današnjice koji su ih tako vjerno “skinuli”, a da nisu prešli u karikaturu. Vrijedi pogledati, pogotovo ako ste voljeli Stanlija i Olija.


muleTHE MULE (2018)

Clint Eastwood je 90-godišnja “mazga” koja za kartel prevozi drogu da bi namaknuo lovu za razne stvari, a prije svega kako bi pokazao vlastitoj obitelji da ih nije totalno izrezao iz života. Iako jest. 60-ak godina nije za njih mario, radio je svoj posao po cijeloj USA, propustio sve obiteljske datume koje se moglo propustiti, nedostajao u svima i u svemu, ali nitko njemu, no sada odjednom želi biti dio obitelji i da bi to mogao zarađuje lovu prevozeći drogu za opasne momke. Film kontrastira njegovu starost s opasnom narko mafijom, a na kraju naravno da mu cijela obitelj oprosti cijeli život nepostojanja u njihovim životima i on se u zatvoru posveti uzgajanju cvijeća što je cijeli život radio. I super “pametan” zaključak : Vrijeme ne možeš kupiti. Meni je filmić loš i bazira se samo na angažiranju Clinta za glavnu ulogu. O sceni u kojoj 90-godišnjaka na krevet bacaju dvije gologuze i goloprse 20-godišnjakinje je degutantna. Ali eto, nije film mogao proći a da se bar koje dupe u tangama ili gola prsa ne pokažu.


dogswayhomeA DOG’S WAS HOME (2019)

Presladak pesonja, dirljiva, ali klišeizirana priča o povratku psa kući i njegovim avanturama na tom putu. Kako god okreneš uvijek se bojiš za njega, uvijek navijaš za njega i uvijek mrziš ljude koji mu nanose zlo. Nema u filmu ništa novo ni originalno. Samo što ja mogu gledati pse i da ništa ne rade i da mi ne bude dosadno ;). I da, psi su najnaj bića u cijelom svemiru.

 


bloomBLOOM (2019)

Što biste učinili da ste ponovo mladi? Biste li drugačije odluke donijeli vjerujući da bi onda sve bilo dobro? Biste li nadoknađivali ono što mislite da je bila greška? Biste li se seksali do iznemoglosti? Biste li bili bolji ili gori ljudi? Mini serija bavi se s nekoliko likova koji pokušavaju u novoj mladosti, koja traje svega nekoliko dana, ispraviti ono što im se čini da su krivo odlučili u svojoj prvoj mladosti. Uspijeva li im to pogledajte sami.


killerTHE CLOVENHITCH KILLER (2018)

Trebao je biti psihološki triler, a ispao dosadan, predvidljiv, razvučen tinejdžerski filmić u kojem tinejdžer i tinejdžerka otkrivaju da je njegov otac zapravo serijski ubojica. Naravno da ni nju ni njega zapravo nije strah jer oni su hrabri američki tinejdžeri koji se ničega ne boje. Klinjo je mutav pomalo, a ona ga gura dok se on ne suoči s ocem. Najgore je što ima premalo sadržaja pa onda preko 20 minuta gledamo razvoj jednog motiva za koji već odavno znamo kako je do njega došlo, ali režiser nam ipak to mora nacrtati.  Gubitak vremena.

 


tripleTRIPLE FRONTIER (2019)

Akcijski macho film. Zbrlj, zbrlj. Zapravo o ničemu. Grupica navodno super herojskih specijalaca u mirovini ne može spojiti kraj s krajem pa se odlučuje ukrasti lovu od narko bossa. I uspije, ali u bijegu se stropoštaju negdje u Andama i onda malo po malo, novac više nije bitan. Glupavo s puno rupa, nedorađeno. Šlampavo.

 

 


captainTHE CAPTAIN (2017.) – njemački

Dva tjedna prije kraja 2. svj. rata u pozadini je puno dezertera iz njemačke vojske. Oni koji ih love, zvijeri su posebnog kova koje su dobile priliku iživljavati se. I što se dogodi kada dezerter u strahu za vlastiti život pobjegne svom “lovcu” koji na njega puca, naiđe na uniformu kapetana njemačke vojske i malo po malo pretvara se iz žrtve u najgoreg nasilnika, drugog, stotog, tisućitog hitlera. Film odlično prikazuje postupno proklizavanje u hitler mindset. Neki motivi se previše puta ponavljaju i film bi bio daleko upečatljiviji kada ne bi gledatelja tretirao kao nekoga kome nekoliko puta treba ponoviti ono što želi da zapamti kao poantu. Neke scene su suvišne jer su išle za kaligulovskim elementima koji su, umjesto da dodaju općem užasu totalnog moralnog srozavanja, taj užas umanjile. Al glavno da se u film u koji to uopće ne spada nakalemi nekoliko golih sisa i guzica. Zlu ne trebalo. Jer žensko meso je ipak žensko meso. No, sve u svemu, film vrijedi pogledati, ima svoju vrijednost u gotovo svakom pogledu filmske umjetnosti, a upozorenje ovisnicima filmova u boji, ovaj je u crno-bijeloj tehnici. I navodno je po istinitom događaju, tj. liku, što je tim strašnije. Crnjak je i nije za nježne duše.


detectiveTRUE DETECTIVE – 3. SEZONA 

Prva sezona je bila odlična. Posebna, originalna, sjajno odglumljena. Druge se više ne sjećam. Ova treća boluje od novog vala koji se obilato koristi u gotovo 90% serija i filmova, a to je skakanje u vremenu. Ne daj bože da se išta više prikazuje kronološki. Sve treba razdrobiti u nekoliko prošlosti, u nekoliko sadašnjosti i par budućnosti, po mogućnosti sa scenama koje često ne traju duže od jednog kadra i tako uokolo. Jer baš je super da se radnja stalno cjepka po sistemu prikažem jedan kadar iz prošlosti, recimo važan poput otvaranja vrata, pa onda skočim u sadašnjost gdje dotični sjedi na stolici i gleda u daljinu, pa onda malo projiciram budućnost u kojoj recimo kuha kavu. Pa se onda vratim u prošlost jer je čovjek prošao kroz vrata i upalio tv. Iza toga odmah se prebacujem u neko drugo vrijeme. Vjerojatno da gledatelji budu stalno pod upitnikom – gdje sam sada i što gledam. Meni je to zamorno i blesavo, pogotovo što u 90% od tih 90% filmova i serija u kojima to koriste to uopće nema nikakvu svrhu niti opravdanje. Osim redateljeve fiks ideje kako je to strašno originalno. E, pa više nije jer svi to radite !!! Sva radnja 3. sezone mogla se prikazati u najviše 3 epizode, glavni glumac je pomalo iritantan, a cijela priča na kraju završi prilično šuplje. 


klaraCLARA (2018)

Filmić je bio zgodan do samoga kraja, a onda je sve otišlo u …. Stvarno je ta ljudska potreba za bajkom toliko snažna da kad i snime nešto solidno, zanimljivo, toplo i ljudski, ne mogu, a da ne zaseru sve besmislicom. Lik traži dokaz o nastanjivoj planeti u svemiru i, gle čuda, nađe ju uz pomoć djevojke koja ništa ne zna o svemiru, ali zapravo zna više od svih znanstvenika zajedno, jer osjeća. I, gdje će suza nego na oko, umre ona i pošalje s udaljenosti od, ni manje ni više nego 200 svjetlosnih godina, Bob Dylanovu pjesmu svom voljenom znanstveniku koji joj nije htio vjerovati da znanstveni dokazi ne znače ništa, jer ona sve zna bacajući kamenčiće skupljene po kontinentima. Jeeeeee. Kak je to sve skupa….djetinjasto sranje.


quakeThe QUAKE (2018) – norveški

Norvežani pokušali imitirati Amere pa napravili film o razornom zemljotresu u Oslu. Nažalost, nije čak ni loša kopija takvih tema jer zapravo u njemu nema ničega osim jedne obitelji koju do tri četvrtine filma pratimo kao se ne slažu jer tata pati od osjećaja krivice što je u nekom ranijem zemljotresu ili lavini stradao veliki broj ljudi, a eto on ih nije spasio (?!), i onda naiđe taj zemljotres u Oslu i on spašava svoju najmađu curicu u jednom velikom neboderu. Nigdje u Oslu nema drugih ljudi, odnosno nije važno što je s njima, a bome ni što je s gradom. Važan je samo taj neboder i kako će on nju spasiti prije nego sve padne u bezdan. I naravno da ju spasi i da ne padne. Nije jasno kako će sići iz tog visećeg dijela nebodera, ali tu je kraj filma. Uz svu tu strahotu, ne osjećamo baš ništa prema glavnim likovima, a sporednih zapravo i nema. Uzalud potrošeno vrijeme.


dirigent

DIRIGENTICA (DE DIRIGENT, THE CONDUCTOR) – (2018)

Koliko ste puta u životu čuli “Žena ne može biti….” – nastavi niz. Jedna od muških profesija je i dirigiranje iako još nitko nigdje nije objasnio zašto žena ne bi mogla biti dirigentica. Ono, ako može biti neurokirurginja, na primjer. Međutim, to je tako čvrst muški establishment. Antonia Brico, o kojoj je ovo film, 1930-ih godina uspjela je postati dirigenticom pa čak i osnovati i voditi jedini ženski simfonijski orkestar. Ipak za nju nisam do sada čula da je postojala, kao što, vjerujem, niti većina vas, jer povijest ne bilježi one koje ruše predrasude, stereotipe i muške cehove. Film je odličan u svakom pogledu i kapa dolje na hrabrosti i angažmanu i redateljica koja ga je snimila. 


DIRTY.jpgDIRTY JOHN (2018)

Serija snimljena po istinitom slučaju o sociopatskom serijskom lažovu i manipulatoru i njegovim žrtvama. Sve dok mu jedna ne stane na kraj. Dobra pouka mnogima da ako osjećaš da nešto nije kako bi trebalo biti, onda sigurno nije. Ne ušutkavajte vlastitu intuiciju. I ne udajte se nakon samo kojeg mjeseca poznanstva. Glavna glumica Connie Britton je dobro portretirala lik jedne bogate “plavuše” u doslovnom smislu te riječi, koja mi je osobno išla tako na živce svojom neskrivenom glupošću da nisam imala previše empatije za nju. Eric Bana je odlično donio lik odvratnog psihopatskog manipulatora.


 

soloFREE SOLO (2018) – dokumentarac

Osvojio je Oskara 2019. za najbolji dokumentarac. Prati Alexa Honnolda u pokušaju da osvoji 3.000 stopa visoku stijenu El Capitan u parku Yosemite na koju se nije još nitko popeo slobodnim stilom, dakle bez sigurnosne užadi. Je li u tome uspio, pogledajte u dokumentarcu koji je zaista odlično snimljen s fascinantnom fotografijom i kadrovima ljepote od koje zastaje dah. Dah će vam zastati i od mnogo drugih stvari. Vrijedi ga pogledati i zapitati se: što je to u čovjeku što ga tjera da u svakoj sekundi onoga što radi riskira svoj život?!


astridBECOMING ASTRID (2018)

Švedski film o mladosti autorice Pipi Dugačarapa, Astrid Lindgren. Zanimljivo jedino utoliko što saznaš nešto o autorici junakinje svog djetinjstva. Žalosno ti dođe kad vidiš kako naivnost i nezrelost lako samelju i one posebne individualke koje se razlikuju od svojih vršnjakinja, a opet podijele njihovu sudbinu. Okreni ovako ili onako, ali veliki broj posebnih žena naleti na “hrid” nekog bezveznjaka koji joj kaže da ju voli. I tu za nju ili sve prestane ili joj tako drastično prekroji sudbinu da se poslije godinama izvlači da bi barem došla na početne pozicije iz kojih može dalje. Tužno, zaista tužno što se žene hvataju na taj ljepak.


MYSTERYMYSTERY ROAD (2018)

Australska mini serija. Prerazvučena i prespora, sa nedefiniranim glavnim likom i glavnom šerificom koja kopira muški način hoda i ponašanja kako bi sa svojih 30 kg žive vage ispala tough. Svašta su umiješali u radnju kako bi ispalo da nije običan krimić, već sociološki portret jedne višerasne sredine. Svi lažu, svi nešto skrivaju i očekuješ neko veliko otkriće, a na kraju se sve svede na mlaku vodicu. Zanimljivo jedino utoliko što je smješteno u nešto drugačiji ambijent ruralne Australije koju i nemamo prilike tako često gledati.

homecoming

HOMECOMING (2018)

ODLIČNA SERIJA. Pametna, sjajno vođena, odlično strukturirana, dobro odglumljena. Likovi jasni, motivacije objašnjene, sve se uklapa, ali ne na način da je savršeno, već na način na koji se uklapaju dobro promišljeni scenariji. Nije mi sasvim jasno zašto su epizode podijeljene na po 30 minuta, što je ipak prikladnije humorističnim sadržajima, ali nije mi smetalo jer sam gledala dvije na dan jednu za drugom. Nije predvidljiv, zanimljiv je pa i napet tj. jedva čekate iduću epizodu. Preporuka !!!!


 

serenitySERENITY (2019)

Ajoj. Zaplet negdje do pola filma neuvjerljivo podsjeća na stare filmove o fatalnim ženama koje su toliko lijepe i fenomenalne u svakom smislu da se muškarci naprosto ne mogu oduprijeti njihovim čarima čak niti kada ih nagovaraju da im ubiju muževe. Tu je naravno i fatalni zločesti dečko koji je tim damicama neodoljiv onako neuredan, prljav, znojan i pijan. No, to zapravo nije radnja filma. Poanta se zna već na polovici filma, prije samog glavnog lika, a to je velika greška jer time druga polovica filma gubi svoj smisao. Šteta. Moglo je sve ispasti puno bolje u rukama boljeg režisera i drugačijih uputa glavnim glumcima. Ovako će film voljeti obožavateljice  Matthew McConaugheya i obožavatelji Anne Hathaway, ili obratno, ali neke druge vrijednosti film nema. Osim možda tu i tamo koje super razglednice mora.


todosEVERYBODY KNOWS (2018)

Film je sve u svemu prerazvučen i neuvjerljivo odglumljen. Ja sam malo alergična na Penelope Cruz za koju smatram da nema pojma o dobroj glumi, ali ni Bardem nije bio na visini zadatka. Cijela priča je labava, a odnosi među likovima poprilično slabašno i površno ocrtani. A sve skupa je kao jedna velika tragedija i drama, samo što je to više u vanjskim efektima. Dosadnjikavo.

 


whatwillsayWHAT WILL PEOPLE SAY (2017)

Pakistansko-norveška priča o pakistanskoj obitelji koja živi i radi u Norveškoj, ali kao većina gastarbajtera ne želi se uklopiti, ne želi se prilagoditi, želi nastaviti živjeti iste rituale, običaje, vrijednosti i vjerovanja kao da se nisu makli odakle su došli. A to je nemoguće, jer zemlje u koje dolaze i koje im omogućuju egzistenciju, zdravstveno, školovanje i sve drugo, imaju svoje običaje i vrijednosti koje imaju utjecaja i koje se mogu zanemarivati. Priča o ocu koji je učinio sve da bi djeci pružio bolje obrazovanje, ali zbog krutih vjerovanja kulture iz koje dolazi, draže bi mu bilo da mu se kći ubije nego da izađe iz okvira tradicije. Zastrašujuća priča tim više što je potpuno realna.


gaga

GAGA: five foot two (2017)

Dokumentarni film o jednoj od glazbenih ikona današnjice, sviđala se ona nama ili ne. Zanimljivo je vidjeti neke stvari iza kulisa i glamura. Vidjeti osobu koja nije pošteđena ljudskih boli. Glad publike koju baš briga jel ju što boli i koja traži da im uvijek bude dostupna i da im služi. Briga ih jel ona nešto može ili ne, mora. Nisam njezin fan, ali skidam joj kapu do poda zbog života koji živi i koji je odabrala. Nešto takvo nikada ne bi bio moj izbor. Jer ne postojiš za sebe i po sebi nego za druge i zbog drugih.


 

granica

BORDER (2018)

Neobičan, nepredvidiv, zanimljiv. Iako na kraju svega ipak nešto fali da bih ga nazvala odličnim. Tema se mogla mnogo bolje iskoristiti, a pogotovo se nije trebalo skrenuti u neke posve nemotivirane i nerazumljive smjerove. U svakom slučaju ako želite vidjeti nešto što do sada niste imali priliku – trolove na filmu, pogledajte. Atmosferičan je i odlično odglumljen.

 

 


 

forgivemeCAN YOU EVER FORGIVE ME? (2018)

Dramica snimljena po istinitoj priči. Melissa McCarthy je uistinu briljantna u portretiranju jedne ostarjele lezbijke koja je jednom imala knjigu biografije poznate vodviljske komičarke na listi New York Timesa ali je vremenom i svojim nemogućim karakteristikama ličnosti dogurala do toga da ne može platiti stanarinu niti mačku veterirana pa počinje krivotvoriti pisma poznatih i prodavati ih. Sve dok ju ne uhvate. Film u kojem nema “velikih” scena, ali ima stvarnih ljudi i sudbina. Mnogo njih. Vrijedi pogledati.


manifestMANIFEST (2018)

SF serija. Na početku dobro postavljena i ne posve nezanimljiva. Dobro isprepliće detalje i nije sasvim predvidljiva. Nije čisti SF jer se većinu vremena zapravo bavi međuljudskim odnosima, onim dijelom obitelji koji je pet godina nestao s avionom neznano kako, kada i gdje, pa se vratio. Za ljude na zemlji je proteklo 5 godina života bez njih, ali za njih u avionu je proteklo tek par sati. To je dobra premisa za kasnije graditi zaplete. Tu i tamo odu u sapuničarske prikaze idealnih obiteljskih odnosa, beskrajnog razumijevanja koje nadvlada svaku sumnju i to je zamorno i nepotrebno. Ali radnja je dovoljno neobična da drži pažnju.


kominskyTHE KOMINSKY METHOD (2018)

Michael Douglas i Alan Arkin u humorističkim polusatnim epizodama o dva lika u njihovim poznim godinama, što one sve nose i kako se s njima nositi. Pitko, površno, zabavno. Mogli su se još malo više potruditi oko pametnih dijaloga, ponekad je puno praznog hoda, ali sve u svemu može se pogledati.

 

 


uwantU WANT ME 2 KILL HIM? (2013.)

Snimljeno po istinitom događaju koji upozorava na opasnosti manipulacije nezrelih osoba preko intereneta. Iz pozicije odraslih i sumnjičavih prema svakome i svemu, možda bi moglo izgledati kao SF, ali dogodilo se, znači moguće je. Puno je ranjivih pojedinaca na ovom svijetu, puno zanemarenih, ignoriranih, zlostavljanih ili jednostavno onih koje se maltretira ili što je još gore, koje se ne vidi i ne čuje. A takvi su plodno tlo za manipuliranje. Ovo je jedan od drastičnijih primjera, ali i oni koji ne dovedu baš do pokušaja ubojstva, nisu ništa manje opasni.


thewifeTHE WIFE (2017)

Preporuka i upozorenje: pogledajte film prije nego pročitate moju kritiku ! 🙂

Solidna i korektna drama. Međutim. Ima nekoliko velikih propusta u scenariju sa scenama koje su neuvjerljive, a potpuno su nepotrebne. Glenn Close je dobra, ali je preglumila jer je vanjskim buljenjem u prazno nastojala dočarati osjećanje lika, a nakon nekoliko scena takve glume postaje prenapadno i samim time neuvjerljivo. Šteta. Glenn je odlična u svim scenama gdje nešto govori, ali većinu filma treba samo očima dočarati svoje unutarnje osjećaje i tu se onda ponavlja, a gledatelju time ide na živce. Sve u svemu isplati se pogledati.


phoenixPHOENIX (2014.) – njemački

Priča je imala potencijal koji film nije iskoristio. Preglumljeno je, a sve traje puno predugačko, da bi na kraju naglo prestalo. Umjesto da odgledamo pravu dramu u kojoj dođe do obračuna između supruga koji je izdao svoju ženu koja je bila uhapšena i odvedena u logor i žene koja se vratila samo zato što ju je ljubav prema tom i takvom mužu držala u logoru da preživi, a samo da bi se susrela s tako gorkom spoznajom o izdaji, mi gledamo duge scene u kojima glumica glumi taj lik na način kao da je blago retardirana, a glavni glumac to ne vidi. I kad on spozna da je ona zapravo njegova žena koju je izdao, film naglo prestane. A zapravo bi tek tada trebao početi.


 

deadwinDEADWIND (2018,-2019.) – finska serija

Finska serija koja je pokušala oponašati dansku seriju “Most”, ali bezuspješno. Svidjelo mi se što nije fokusirana samo na rješavanje zločina, već i na privatan život glavnih policajaca, ali mi se nije svidjelo što je za glavni lik korišten karakter jedne nezrele bezveznjače za koju nas nastoje uvjeriti da je izrazito sposobna (iako izgleda ko da je upravo izašla iz gimnazije), a sve što vidimo je njezino bezizražajno buljenje i blesavo ponašanje. Sam slučaj koji rješava se pokaže da ima povezanosti s maltene cijelom Europom. Kaj got! Rupa u scenariju bezbroj, a u trećoj epizodi otprilike može se skužiti tko je zapravo ubojica, ali se mora odgledati još 7 da se to i potvrdi. A u tih 7 se baš mnogo ne događa osim nekoliko eskapada nezrelog ponašanja glavne inspektorice i brda vozikanja amo-tamo. Što se sadržaja tiče, nećete se usrećiti. Uz to ono što su prikazali od Finske i Helsinkija, katastrofa od sivila i ružne arhitekture.


abcABC Murders (2018)

Mini serija snimljena po romanu Agathe Christi. Niš koristi. Svi ćete htjeti pogledati jer Hercules a Poirota glumi John Malkovich, ali zapravo nemate zašto. Razvučena pričica, ali nadograđena nekim slojevima koji ovdje uopće ne pašu i koje Christi sigurno nije napisala. Karakter lika Poirota ja poprilično izmijenjen i to ne nabolje,  dodate su mu neke karakteristike koje nije nikada imao, a režijski je razvučeno s ponavljanjem flashbackova koje objasni tek u zadnjoj epizodi i to prilično amaterski i neuvjerljivo. Nemate zašto gledati ni ovu seriju.


womanontherunWOMAN ON THE RUN (2017)

Šablonska pričica o krađi identiteta. Muž se spanđa s dadiljom i nastoje ženu likvidirati i uzeti novac od osiguranja. Kad ona ipak preživi, svi se prave da ju ne poznaju i da je ona ta koja nastoji uzeti tuđi identitet.Koliko bi dijete, djevojčica od kojih 10-ak godina stvarno pristala da vlastitu mamu više ne zove mama? Vrlo neuvjerljivo i petparački. Ne gledajte.

 

 


kiriKIRI (2018)

Odlična britanska mini dramska serija koja prikazuje način na koji se različiti likovi nose s vlastitom odgovornošću kada nastrada djevojčica koja je uključena u sustav socijalne brige, udomiteljske obitelji, biološke obitelji iz koje je spašena (majka i otac narkomani), medija, socijalne službe. Slojevita, odlično portretiranih likova, stvarna bez uljepšavanja. Čak je i pas bolestan (ali ne umire). Sjajna i nimalo optimistična.

 

escapeESCAPE AT DANNEMORA (2018)

Serija je i dobra i nije dobra. Ima odličnih, fenomenalnih momenata, scena, likova. Ali velika joj je mana što gubi ritam i bezrazložno duge pojedine kadrove u kojima se ništa ne događa i koji ništa ne znače. Ovo bi bila sjajna serija da je imala 3 epizode. Ovako se popunjavalo vrijeme za 7 epizoda, a da se nije imalo čime pa su se ponavljali motivi, scene i radnje koje smo vidjeli već više puta. Nepotrebno. Žalosno je tako upropastiti inače sjajnu priču i sjajne likove. Patricia Arquette je FENOMENALNA i nadmašila je sve svoje prijašnje uloge i pokazala da zna glumiti i donijeti lik koji je osebujan i originalan. Konačno imamo priliku vidjeti prave Amere, one koji nisu holywoodski ispolirani manekeni i manekenke. Benicio Del Toro ima originalnu facu, ali nažalost preglumljuje i nije mi bio uvjerljiv. Ostala ekipa je sjajna.

greenGREEN BOOK (2018) 

Solidna drama snimljena po istinitoj priči kada je siromašan bijelac zaposlen ko šofer bogatom crncu 1962. godine u SAD-u. Priča je manje više jednostavna i ne slojevita, ali otvara puno slojeva za razmišljanje i promišljanje o životu, odnosima među ljudima, predrasudama, mržnji, stereotipima, okretanju uloga, samoći, uspjehu, licemjerju i ne, nismo svi isti i nemamo ista prava nigdje i nikada. Vrijedi pogledati. Viggo je dao odličan lik, iako ga nikada nisam doživljavala kao dobrog glumca. Film je 2019. dobio Oscara za najbolji film.

 

huntingHUNTING SEASON (2010) – turski

Turska kriminalistička drama. S vremena na vrijeme podsjeća malo na sapunice, pogotovo emotivnom glumom, u nekim scenama na američke akcijske filmove. Malo je predugačak jer negdje na sredini filma se skuži u čemu je stvar pa onda detektivi idu na živce malo sa svojim neuočavanjem onoga što gledatelji već znaju. Malo se previše gube u ocrtavanju privatnog života trojice detektiva. Sve previše ima neki štih amaterizma da bi bilo odlično.

 

favorA SIMPLE FAVOR (2018)

Volim Annu Kendrick, iako je jadna ista u svakoj ulozi koju je do sada glumila. No, totalno je anti-holywoodski tip, a ipak dosta glumi, i to je što je sva takva malecka i nikakva, a puna talenata, meni je draga. Film je filmić. Ima dražesnih momenata, ali sve u svemu glupost. Tko ništa ne očekuje, ništa neće ni dobiti, ali neće biti ni razočaranja. Tako sam se i ja postavila i bilo mi ok.

 

successionSUCCESSION (2018)

Prvoklasna serija. Po svemu. Režiji, glumi, scenariju, produkciji. Najviša kvaliteta. Osobno se ne slažem s nominacijama za najbolje sporedne uloge (vidi na imdb-u) jer iako su svi glumci zaista vrhunski odigrali svoje likove, Jeremy Strong koji glumi Kendalla Roya me oduševio iznad svih očekivanja. Glumiti, a ne glumatati je značajka njegovog donošenja lika i za mene je od sada na vrhu liste najboljih glumaca današnjice. Cijela ekipa je zaista odlična, režija pojedinih epizoda (6. na primjer) sama po sebi je vrh vrhova. Preporuka svima koji vole inteligentne serije bez uljepšavanja i podilaženja publici niskih standarda i zahtjeva. Nadam se da će nastaviti i sa 2. sezonom.


jackTHE HOUSE THAT JACK BUILT (2018) – režija Lars von Trier

Krvavi, brutalni horor sastavljen od nekoliko priča i s umetnutim filozofiranjem koje prate umjetnička djela ili dokumentaristički snimci. Na kraju glavni lik ponire u dubine pakla, metaforu izgubljenosti u vlastitom umu bez šanse za povratak. Pojedine priče su odlične, pojedine su pretenciozno razvučene i usporene. Ide se na šokiranje i stvaranje estetike nasilja jednog psihopate. I na kraju svega ostaje pitanje čemu, zašto je snimljen ovaj film osim za osobni pomalo izvitopereni gušt autora. Matt Dillon je odličan kao psihopata i pojedini epizodisti su dali jako dobre glumačke izvedbe. Nedovoljno da bi se film preporučio za gledanje. Osim mazohistima 😉


oldmanTHE OLD MAN & THE GUN (2018)

Jedva prepoznatljivi Robert Redford u ulozi stvarne osobe koja je cijelog svog života pljačkala banke iz čiste opsesije. Pola života proveo je po zatvorima, bježao – što više svjedoči o tome kako su ti zatvori nečuvani nego o tome koliko je on bio sposoban, ali čim bi izašao na slobodu, opet je pljačkao i tako cijelog života. Problem je što je po istinitoj osobi pa nema puno dramaturgije, ritma ni radnje. Sve se svodi na to da on pljačka na gospodski način, između malo ofira sa Sissy Spacek koja ništa ne kuži, a uveden je i lik jednog policajca kojeg zamorno dosadno glumi Casey Affleck. I to je to. Mlaka vodica.

vanishingTHE VANISHING (KEEPERS – 2018) 

Drama jest, ima razvojnu gradaciju, ali nema ritma i nekako je pusta. Možda je to namjerno da dočara atmosferu izoliranog otočića sa svjetionikom usred mora, ali meni je falilo neke dinamike jer ju je čak i sama radnja diktirala. Sve u svemu može se pogledati, ali ne treba puno očekivati.

 

 



mv5boduwotk1mzi3nf5bml5banbnxkftztgwnti4nde3ntm@._v1_ux182_cr0,0,182,268_al_THE CHILDREN ACT (2017) – britanski

Radnja kreće na jednu temu, prelazi na drugu i završava na trećoj. Glavni lik se ponaša čudno, mi ne znamo zašto i pitamo se o motiviranosti takvog ponašanja, da bi na kraju očekivano šablonski prešlo u sapunačarski rasplet i ostavilo vas zbunjene zašto, kako i zbog čega. Možda u romanu sve skupa ima više smisla, ali budući da je Emma to odglumila na način da samo uzvišeno značajno raširenih očiju gleda, a mi pogađamo što misli, od toga nema puno koristi pa nam se likovi sviđaju sve manje i manje kako vrijeme prolazi da bi na kraju nam bili potpuno bezvezni. Ne može se tako površno i nedorečeno prikazivati likove u dramama, jer drama bez unutarnjeg konflikta likova, a koji nam mora biti jasan, ne postoji.


bodyguard

BODYGUARD (2018) – engleska serija od 6 epizoda

Odlična, zanimljiva, napeta, s jakim likovima, nepredvidiva, sjajno režirana, odličnog ritma i dinamike razvoja radnje. Nemam primjedbi niti na ideju niti na njezinu izvedbu. Odlično glumljeno i inteligentno “zapetljano”. Preporuka svima koji vole komplicirane psihološke trilere.

 

 


inthehouseIN THE HOUSE (2012.) – francuski film – Prvi dio filma počinje zanimljivo – profesor koji želi pomoći svom učeniku da bolje piše, ali pritom ga zapravo zaintrigira razvoj događaja u jednoj obitelji u koju dječak zalazi i koju opisuje. U njemu se rađa voajeristički poriv da sazna što je bilo dalje (kao da se ne radi o stvarnim ljudima nego o likovima iz priče) i potiče dječaka na razne načine na koga i kako da fokusira svoju pažnju. Međutim, umjesto da se autor filma pozabavio tim odnosom te kontrastirao stvarnost i maštu, on je uveo elemente koji su potpuno blesavi i neuvjerljivi, a likove odveo u propast bez opravdanja ili motiva. Sve je na kraju previše umjetno nakalemljeno, a nakon prvih 20-ak minuta film prestaje biti i zanimljiv.