Slučajne priče

PRIČA BROJ 4 – S onu stranu sna

„Prošle noći sam sanjala čudan san…“ zaustila sam, ali me Sanja prekinula preokrenuvši očima: „Nećeš mi ga valjda prepričavati“.
Napućila sam usne poput djeteta koje će se rasplakati.
„Mislim, stvarno…“ pokušala se pobuniti.
Nije da ju nisam razumjela. Slušati druge kako prepričavaju svoje snove bilo mi je dosadno isto toliko koliko i gledati tuđe obiteljske albume i filmove s godišnjeg odmora.
Ali ovo je bio moj san i htjela sam ga nekome ispričati.
Na kraju je uzdahnula, promiješala kavu, polizala žličicu i sjela.
„Ajde, pričaj“.

Jako sam raspoložena. Pjevušim pjesmu. U ruci mi je prepuna papirnata vrećica. Lišće celera škaklja me po nosu dok balansiram na jednoj nozi pokušavajući pronaći ključeve od stana. Nalazim ih na samom dnu torbe. Otključavam vrata, vješam desnom rukom torbu na vješalicu na vratima i nogom guram vrata koja se s treskom zatvore. „Ne smijem to raditi“, pomislim. Na kuhinjskom stolu ostavim papirnatu vrećicu i okrenem se prema sudoperu da operem ruke. Iza leđa čujem šuškanje papirnate vrećice koja gubi ravnotežu i prevrće se. Iz vrećice se polako pojavljuje jedno jaje i počne kotrljati preko stola. Posegnem da ga uhvatim ali ono polako, sasvim polako, kao u usporenim filmskim kadrovima pada i nečujno se razbija na kuhinjskim pločicama. Brišem ga spužvom koju s gađenjem bacam natrag u sudoper. Raspoloženje mi je otišlo k vragu. Izujem cipele i masiram stopala. Bosa tapkam po hodniku i dnevnoj sobi tražeći papuče. Ne našavši ih, krenem prema spavaćoj. Otvaram vrata. U trenutku kada ih otvorim ugledam nešto strašno, toliko strašno da osjetim jezu koja me posve obuzima. Nešto kao iskonski strah. Neopisivo. Doslovno se zaledim od straha.

„I? To je to?“, pita Sanja.
„Da. Onda sam se probudila sva u znoju. Spavaćica mi je bila omotana oko struka, a posteljina izgužvana.“
„Stvarno strašan san“, okrene Sanja očima. „Jaje koje se razbija na pločicama i užas koji osjećaš jer ne možeš naći papuče. Ženo, pa to je za smrznut se, nisam čula užasnijeg sna“, podsmješljivo će Sanja.
„Ne mogu vjerovati vlastitim ušima“.
Nisam se naljutila. Pomislila sam da bih i ja tako reagirala da je situacija obrnuta.

***

U Centru za kreativno ispunjavanje slobodnog vremena, vodim tečaj origamija s deset do petnaest polaznika. Pričam im o japanskoj umjetnosti savijanja papira od čega i dolazi sam naziv. Pokušavam ih motivirati pričicama o tome da origami nije samo način da ulupaju sat vremena, već akt stvaranja, svaki oblik koji ruke oblikuju može oživjeti. Kao što u haiku poeziji nema jedne jedine suvišne riječi, tako ni u origamiju nema jednog suvišnog savijanja.

„Evo, savršena žaba. Naš prvi zadatak. Najjednostavniji od životinjskih oblika. Sviđa vam se?“ pitam razred zbunjenih, ne baš pretjerano zainteresiranih lica.

Ipak nastavljam s puno entuzijazma. Iz iskustva znam da će na kraju tečaja ostati troje četvero od kojih će barem jedan znati manje-više odlično raditi ždralove. Svi zapravo dolaze zbog ždralova.

„Sada joj samo još moramo udahnuti dušu“, kažem i stavljam usne na otvor. Žaba se ispunjava zrakom i postaje okrugla. U pojedinim očima vidim iznenađenje. Ima nade.
„Eto, pokušajte sada vi. Ne brinite ako vam ne krene od prve. Sve je vježba, ali kad jednom naučite kako, shvatit ćete ljepotu origamija.“

Oči mi se susretnu s mladićem od jedva dvadesetak godina, duge kose, neobrijanog, nehajno obučenog.
„Glavno da me održi budnim što je duže moguće“, promrmlja sebi u bradu.
„Što je stari, čeka te Freddy Kruger?“, dobaci postariji ćelavi muškarac.
Ostali se nasmiju, a mene obuzme nelagoda. Prođu srsi. Učini mi se da znam što govori, iako nisam imala pojma.

Otključavam vrata, vješam desnom rukom torbu na vješalicu na vratima i nogom guram vrata koja se s treskom zatvore. „Ne smijem to raditi“, pomislim. Na kuhinjskom stolu ostavim papirnatu vrećicu i okrenem se prema sudoperu da operem ruke. Iza leđa čujem šuškanje papirnate vrećice koja gubi ravnotežu i prevrće se. Iz vrećice se polako pojavljuje jedno jaje i počne kotrljati preko stola. Posegnem da ga uhvatim ali ono polako, sasvim polako, kao u usporenim filmskim kadrovima pada i nečujno se razbija na kuhinjskim pločicama. Brišem ga spužvom koju s gađenjem bacam natrag u sudoper. Raspoloženje mi je otišlo k vragu. Izujem cipele i masiram stopala. Bosa tapkam po hodniku i dnevnoj sobi tražeći papuče. Ne našavši ih, krenem prema spavaćoj. Otvaram vrata. U trenutku kada ih otvorim ugledam nešto strašno, toliko strašno da osjetim jezu koja me posve obuzima. Nešto kao iskonski strah. Neopisivo. Doslovno se zaledim od straha.

***

„Ne slušaš me“, kaže mi Dario.
Natjeram se na smiješak naguravajući vilicom grašak po tanjuru.
„Ok“, kaže on pokroviteljski mi uzimajući ruku.
„Da čujem. Što ne valja?“
Odmahujem glavom: „Ma, stvarno je bedasto..“
„Što je to bedasto?“, pita.
„San…taj san koji sanjam svake noći…san koji mi ulijeva užasan strah…“
„Zašto?“
„Nemam pojma, u tome i jest stvar. Sve je jako realno…i uvijek jednako…i prekida se u trenutku kada otvaram vrata….ugledam nešto zastrašujuće u svojoj spavaćoj sobi i budim se uz vrisak, sva znojna, zapetljane spavaćice..“
„Hm, mislim da ti treba jedan „dario-san“. Siguran sam da će ti jedna doza mene odagnati sve ružne misli“, obgrli me zaštitnički i pokroviteljski.

Suvišno je reći da san nije nestao. Nije bio otjeran. Bio je tu. Svake noći. Sve dok se nisam počela užasavati odlaska na spavanje. Kakav Freddy Krueger, kakva strava u ulici brijestova, kakva noć vještica. Sve su to bile priče za malu djecu. Meni nikada osobito strašne niti zanimljive. Užas koji sam osjećala otvarajući u snu vrata vlastite spavaće bio je tim jači jer nisam znala što je to što me užasnulo. Znala sam da je nešto prestrašno, ali nisam mogla ni pretpostaviti što bi to bilo. Nisam tip koji se boji čudovišta. Nisam znala kako znam, ali znala sam da iza tih vrata ne vidim nikakvog sluzavog monstruma na dugačkim reptilskim nogama i iskešenih zubi. Da sam o takvima sanjala vjerojatno bih se budila umirući od smijeha.

Svake večeri postajala sam svjesna sve kasnijih sati, sve veće noćne tišine. Ispunjavala sam je kasno noćnim, pa ranojutarnjim reprizama. Sve dok ne bih doslovno pala u nesvijest od umora. Prije buđenja, san je ponovo bio tu.

„Ok, zombi, evo ovako“, uzdahnula je Sanja, otvarajući knjigu koju je pobjedonosno donijela u Centar jednoga dana.
„Slušaj što kaže bakina Sanjarica. Dakle, rekla si da stalno sanjaš jaje i papuče. Evo, slušaj, citiram: „Ako sanjate o jajetu, u većini slučajeva to znači nešto pozitivno kao uspješan plan koji će se ostvariti u budućnosti. Ako ste u snu pronašli bijelo ili obojeno jaje, poput uskršnjeg, budite sigurni da ste pronašli nešto dobro.“ Osim toga, ti si Strijelac u horoskopu, zar ne….e, za tebe još stoji dodatak da jaje znači ljubav i udobnost.“ Eto, čemu briga?“
Nisam imala snage ni za kakvu reakciju.
Sanja se nije dala smesti.
„E, sad, zatvorena vrata znače simpatiju na seksualnoj osnovi. U starijim interpretacijama zatvorena vrata ukazuju na nadolazeće razočaranje. Otvorena vrata znače goste. A za Strijelce, pazi sad, sate ljubavi“. Pljesnula je rukama i uzviknula: „Ističem, podvlačim – sate.“
„Pazi sad ovo: papuče su dobar znak u bilo kojem kontekstu o njima sanjali. Znače da je pred vama ljubavna avantura ili neka vrsta zadovoljstva i sretnih trenutaka.“
„Super“ odgovaram bez imalo entuzijazma. „Sretan trenutak meni bi bio kad više ne bih sanjala tu bezvezariju.“
„Ajde, nemoj biti takva. Trudim se da te prizemljim. Tko se još boji snova, a stariji je od 5?“, pokušala me oraspoložiti.
„Ti si prava prijateljica“, kimnula sam. „Samo, ne vjerujem ja u to što ti meni čitaš. Ne vjerujem da itko može reći što snovi znače. A pogotovo da znače isto za sve ljude. Nisam sigurna da znamo što su snovi, kako nastaju i prestaju li postojati kada smo budni..“

Iz vrećice se polako pojavljuje jedno jaje i počne kotrljati preko stola. Posegnem da ga uhvatim ali ono polako, sasvim polako, kao u usporenim filmskim kadrovima pada i nečujno se razbija na kuhinjskim pločicama. Brišem ga spužvom koju s gađenjem bacam natrag u sudoper. Raspoloženje mi je otišlo k vragu. Izujem cipele i masiram stopala. Bosa tapkam po hodniku i dnevnoj sobi tražeći papuče. Ne našavši ih, krenem prema spavaćoj. Otvaram vrata. U trenutku kada ih otvorim ugledam nešto strašno, toliko strašno da osjetim jezu koja me posve obuzima. Nešto kao iskonski strah. Neopisivo. Doslovno se zaledim od straha.

***

Sat mi se čini beskonačno dug. Nikako da završi. Polaznici se trude napraviti papirnatu kapu. Igraju se kao djeca. Dobacuju. Umorna sam i bezvoljna. Neispavana. Automatski im ispravljam pokrete. Kraj sata dočekali su sa smiješno nakrivljenim papirnatim kapama koje su jedni drugima stavljali na glavu. Samo jedan je svoju ponio kući, ostali su ih ostavili na stolovima. Bacam ih u koš, gasim svijetlo i krećem prema vratima. Ruka mi se zaustavi iznad kvake. Gledam u zatvorena vrata potpuno nepokretna. Hipnotizirana. Iza sebe začujem sasvim tih i jednako umoran glas:
„Dobro došli u pakao!“
Okrenem se. Ugledam mladića koji je redovito polazio moj sat i bezvoljno, ali uporno presavijao papir. Pomislila sam da se došao samo ugrijati. Sjesti. Ubiti dosadu.
Mladić se nasmiješi, ali mu se lice više zgrči nego obasja.
„Zašto ste to rekli?“ pitam.
„Zato što ne možete otvoriti vrata.“
„Naravno da mogu. Samo sam…:“
„Što? Uživali pred zatvorenim vratima? Ili se pitali što je s druge strane?“
„O čemu govoriš?“
„O tebi. O sebi. O nama. Sanjačima. Ili o Sanjanima. Svejedno. Ti si jedna od njih. I ja sam.“
Ostala sam bez riječi. Odjednom mi se zaista učinilo da sam dio nečijeg sna, da sam zapravo ja ta koja ne postoji izvan kontrole nekog sanjača.“
Mladić spusti ruku na kvaku i otvori vrata.
„Sretno. Nama oboma“.

***

„Je li sve spremno za djevojačku večer?“ upitao me Dario ispred Centra dok sam ulazila u auto. Nisam odgovorila. Čujem ga, ali ga ne čujem. Znam da govori meni, a opet …
„Zemlja zove. Gdje si?“, dodao je.
Pogledam ga. Vidim ga, a opet ga ne vidim. Hladno mi je.
„Pa ti se sva treseš.“, stavlja mi ruku na čelo.
„Nisi vruća. Da te ipak odvedem doktoru?“ pita zabrinuto.
Odmahujem glavom.
Zaustavljamo se pred mojim stanom.
„Da te ne muči udaja za moju malenkost? Da se nisi predomislila. Da ne misliš pobjeći?“ pita pola u šali, pola zabrinuto.
„Žao mi je… nije to. Muči me taj san. Sanjam ga već mjesec dana. Svake noći. Toliko sam umorna da se ni na što ne mogu koncentrirati. I kad ne spavam mislim na taj san. Neprekidno. Kao da samo on postoji i ništa više.“
„U redu. Onda idemo to riješiti“, javi se u njemu njegov uvijek praktičan glas razuma.
„Kuda?“
„U tvoju spavaću sobu.“
„Dario…“
„Nisam na to mislio. Hoću da se suočiš sa strahotom od koje bježiš. I ne govorim o tvojim zidnim tapetama. Pokazat ću ti da se nemaš čega bojati. Otvarat ćemo vrata i ulaziti kroz njih dok ti ne dojadi. Nikad ne sanjamo stvari koje su nam dosadne, zar ne?“

Dario me dovodi do vrata moje spavaće sobe.
„Otvori ih“, kaže mi naslonivši se na dovratak.
„Dario, to je stvarno glupo.“
„To i ja mislim. Zato to i radimo da shvatiš koliko je glupo bojati se otvaranja vrata.“
„Živcira me taj tvoj pokroviteljski ton. Kao da sam dijete“, kažem.
„I mene živcira ta tvoja opsesija nekim bezveznim jajetom, papučama i vratima. Otvori ih.“
Ljuta i ponižena pritisnem kvaku i odškrinem vrata, ali ih ne otvorim.
Dario ih gurne do kraja. Naviri se u polumrak sobe.
„Uuuuuuuuuu, strava.“
„Baš ti hvala na razumijevanju“, kažem.
Dario me zagrli.
„Oprosti. Izdrži još mjesec dana i obećajem da ćeš od tada sanjati samo mene.“

Bosa tapkam po hodniku i dnevnoj sobi tražeći papuče. Ne našavši ih, krenem prema spavaćoj. Otvaram vrata. U trenutku kada ih otvorim ugledam nešto strašno, toliko strašno da osjetim jezu koja me posve obuzima. Nešto kao iskonski strah. Neopisivo. Doslovno se zaledim od straha.

***

Liječnik je vitalan starčić s dugim gustim brkovima i naočalama. Sjedi pored mene i gladi mi ruku kao da sam dijete. Poznaje me od rođenja. Zove po imenu.
„Gledaj. Znam te cijeli tvoj život. Bila si najzdravije malo stvorenjce na svijetu. Ništa ti nije. Malo si umorna, čeka te udaja i malo si zbunjena. Nema tu ničeg neprirodnog niti ludog. Tvoje male moždane ćelije su napete i to kažu kroz čudne sličice koje u tebi bezrazložno bude strah. Nemaš zašto brinuti. Ljudi trebaju snove. Oni su dobri za mentalnu ravnotežu. Znaš li da spavamo 1/3 života i 1/12 sanjamo. Da, da. Zar to nije krasno? Snovi su mali ventili u mozgu. Kroz njih puštamo frustraciju koju akumuliramo kroz dan. Ajde, nemoj se bojati. Uskoro ćeš vlastitu djecu morati uvjeravati da ne postoje čudovišta u ormaru. Stoga bolje da sama prestaneš u njih vjerovati, zar ne? Dat ću ti slatke male tabletičke koje će te uspavati. Trebaš se odmoriti. Evo. Uzmi. I pozdravi svog šarmantnog budućeg.“
Ne rekavši ni riječi izlazim iz njegove ordinacije noseći bočicu pilula za spavanje.

Te večeri sjedila sam u potpunom mraku dnevne sobe okrenuta prema vratima koja nisam mogla otvoriti. Da bar mogu ponovo zapaliti cigaretu. Ignorirala sam zvonjavu telefona, zvono na vratima, zvonjavu mobitela. Nema me. Jednostavno me nema.
Sekretarica se uključuje i isključuje. Sanja, mama, baka, Dario.
„Ako si tu digni slušalicu.
„Isuse.“
„Znam da si tamo.„
„Čuješ li me“
„Jesi li dobro?“
„Dolazim.“
„Ne čini ti se da ovo malo prelazi sve granice?“
„Dušo jesi li dobro. Brinemo se. Javi se.“

Nikada prije nisam izašla iz stana u 3 u noći. Nisam ni znala kako izgledaju ulice, prolazi li tko. Čuje li se nešto. Hodam ulicama. Kao da znam kuda idem. Nešto me vodi.

U staklenom izlogu kafića sjedi mladić kojeg prepoznajem. Ulazim i sjedam do njega. Ispod očiju ima velike podočnjake. Vide se jer nema šminku kao ja. Jednako smo raščupani, gotovo jednako obučeni. Nemarno. Zbrda-zdola.
„I, gdje su tvoja?“ pita.
„U mom stanu“, odgovaram.
„Moja su u bakinoj kući. To znam u snu. U stvarnosti ih nikada nisam vidio. Nisam ni poznavao svoju baku.“
„I ti sanjaš o vratima?“ pitam.
„Svi sanjamo o vratima.“
„Kako to misliš svi? Tko svi? Tko osim tebe i mene?“
„Nisi valjda mislila da samo nas dvoje sanjamo isti san?“
„Pa nisam baš niti mislila da bi to mogla biti epidemija!“, odgovaram uvrijeđeno.
„Mislila si da si izabrana, zar ne?“
„Izabrana? Za što? Da poludim?“
Mladić se okrene od mene i pripali cigaretu. Ruke mu drhte.
„Što želiš od mene? Da te utješim? Da ti objasnim? Da ti kažem da će san prestati? Da negiram postojanje nečeg što me muči već 3 mjeseca? Hoćeš da te uzmem na koljeno, poljubim i kažem: ne brini, sve će biti u redu. SVE ĆE BITI U REDU. Eto, jesi sada zadovoljna?“
„Zašto si tako grub prema meni?“ pitam ne shvaćajući.
„Zato što bih ti to volio reći. Zato što bih volio i sam vjerovati u to. A osjećam se tako jebeno bespomoćno da bih mogao…cijelo vrijeme se pitam zašto ja, sada se pitam zašto ti. Sram me je što sam takva kukavica.“
„Nisi kukavica“
„Sad ti želiš tješiti mene?“
„Ne. Samo me užasno strah i ne sramim se to priznati.“
Na trenutak smo šutjeli gledajući se u neispavane i umorne oči.
„Znaš što bih htio? Htio bih da je sve gotovo. Što god značilo to gotovo. Ne znam mogu li ovo više izdržati.“
„I ja želim da završi. Idući tjedan se udajem. Ne mogu…ne znam što da radim…“
„Moraš otvoriti vrata“.
„Ali, ja ih otvaram. Otvaram ih u svakom prokletom snu. Samo ne znam što vidim u sobi kad ih otvorim. Znam da je nešto užasno, nešto zbog čega mi se ukoči svaka koščica u tijelu i zamrzne svaka krvna stanica. Ne mogu ni zamisliti nešto što bi moglo biti uzrok takvom užasu. Pokušala sam se sjetiti svih svojih, pa i tuđih strahova, i sve mi se to činilo posve bezazlenim pred onim što osjećam u snu.“
„I misliš da ako saznaš….kad saznaš što te to užasava kad otvoriš vrata, da se više nećeš bojati?“
Isto sam si pitanje ponavljala već dva mjeseca.
„Mislim da neću. Ne može te biti strah nečega što vidiš. Kad bih samo mogla vidjeti što je to, suočiti se s time, ne bi više imalo nada mnom takvu moć.“
„Jesi sasvim sigurna u to. Zvuči mi poput instant filozofije za polupismene.“
Nisam znala što bih na to odgovorila.
„Postoji priča, stara priča o filozofu koji je rekao da je sanjao da je leptir i kada se probudio više nije bio siguran je li filozof koji je sanjao da je leptir ili je leptir koji sanja da je filozof. Pitanje je tko zapravo sanja.“
Pokušavam razmišljati, ali mi misli bježe.
„Mislim da iza tih vrata nema leptira“, rekla sam iako sam znala da upravo ispričana priča govori o nečem drugom. Slabo sam se nasmiješila.
Za prozorsko staklo pored kojeg smo sjedili zalijepi se jedno žensko lice. Umorno lice. S podočnjacima. Kimne nam glavom i nestane.
„Jesi li je vidio?“ upitam mladića.
„Počeli smo se prepoznavati. Poput zombija.“
Nije mi smiješno. Počinjem plakati. Bez glasa. Potpuno nesvjesno.
„Ne mogu više to izdržati“, prošaptala sam.
„Misliš da je nekoga briga?“
Ne reagiram. Zapravo mi je svejedno.
Mladić mi prekriva ruku svojom.
I niz njegovo lice teku suze.
Sjedimo nepomično do svitanja.

Otvaram oči. Ležim u krevetu, potpuno mirna. Ne sjećam se sna. Nema ga. Već tri noći za redom ga nema. Nestao je kao što se i pojavio. Ne sanjam ništa. Koje blaženstvo. Život se konačno nastavlja. Možda je ipak strah od braka. Možda je neka glupa simbolika koja mi ne bi bila toliko važna da joj nisam pridavala toliko pažnje. Duboko udahnem.

***

Dario me odlučio počastiti zadnjom večerom prije subotnjeg vjenčanja. Odabrao je najskuplji restoran koji su mu preporučili i sve je bilo ko u romantičnim komedijama, ali tako ugodno i nježno.Bila sam opuštena i razdragana. Svi klišeji koje sam do tada prezirala su mi bili prekrasni: ruže, prste, šampanjac, svijeće, violine. Sve će biti dobro, govorila sam u sebi. San je nestao, odmorna sam, zaljubljena. Dok hodamo prema Darievom autu, s druge strane ceste ugledam mladića s tečaja. Mog supatnika u snovima o vratima. Gleda me bez riječi naslonjen na uličnu svjetiljku. Hoću mu mahnuti, ali ipak okrećem glavu na drugu stranu. Kao da ga ne vidim. Osjećam se loše zbog toga, ali ne želim da me išta podsjeća na užas posljednja dva mjeseca.

Na stolu u kuhinji namirnice i list zgužvanog papira. Nepotpisan, ali znam čiji je.
„Oprosti što te ostavljam samu. Ne mogu više.“

Pokušavam utišati savjest. Koja peče. Užarena kugla valja mi se želucem. U glavi vrtim trenutak u kojem okrećem glavu od osobe koja je jedina znala kroz što prolazim. Što da je situacija bila obrnuta? Što da je on prestao sanjati, a ja nastavila? Izdaja me boljela više zato što je bila moja. Iz preokrenute vrećice izviruje jedno jaje i kotrlja se prema rubu stola. Ustajem, podižem ruku i stisnutom šakom udaram jaje. Bijesno lupam po njemu dok na stolu ne ostanu tek sitni komadići razmrskane ljuske u žuto bijelom sluzavom tragu.
„Dosta“, povičem. „Dosta!“
Pogledom potražim papuče. U trenutku mi se sve vrati. Jaje, papuče, vrata.
„Dosta“ još jednom kažem u sebi i krenem prema vratima spavaće sobe.
„Ovaj put ću otvoriti prokleta vrata, bio san ili java.“
Stavljam ruku na kvaku i polako guram vrata. Ništa se ne vidi.
Guram vrata do kraja.
Stojim u dovratku dok mi se oči polako privikavaju na mrak.
U krevetu ugledam biće koje otvara oči. Spavaćica joj se omotala oko tijela i urezala u struk.
Biće ima moje lice.
Biće sam ja.
Ja u dovratku gledam sebe u krevetu.
Ja iz kreveta gledam sebe u dovratku.

Vrata su otvorena, ali izlaza više nema.

(copyright Singlerica – 10.02.2009.)

—————————————————————————————————————————————

PRIČA BROJ 3 – Tok nesvijesti

„Ej, bok, bok, ja sam koka…na autobusnoj sam…čekam bus, mici moja kakva gužva…ne kužim kak se ljudi mogu vozit busevima svaki dan…ček da se probijem naprijed da ulovim sjedalo kad dođe…mrzim stajati…ups, shit… …ma peta mi je upala između ovih ploča, kocaka, kaj već jesu…ne mogu je izvući…čovječe, koji to kreten može napraviti takve idiotske kocke…upropastit ću si petu skroz-naskroz…. tužit ću nekog… ček malo da se oslobodim…nazvat ću te za sekundu…“
„Tu sam…ma da, jedva…čovječe, sad mi je sva izguljena, a samo kaj sam ih kupila…ne, ne, onom di smo bile skupa…onom iza onog s tangama…e, tom, tom…super su, odma su mi zapele za oko…oko13 centimetara, da …sumnjam da buš ih našla, bile su zadnje…ma, dobro je, skoro se ne vidi…najgore je kaj ja znam da više nisu nove…ma, to ti je ovaj usrani grad…ni busa nema na vreme…a ljudi se tiskaju ko stoka…jedva čekam da mi stigne novi auto, ovo je čista koma…moj tutač?….ma, čekam boju pa ga stari nije mogel odmah uzeti…da, tak mi idu na živce, koji vrag imaju boju u katalogu, kad je nemaju za isporuku….kak misliš drugu boju, si ti normalna…pa imali su samo one luzerske boje nisam luda da se u njima vozim ko neka daltonistička seljačina…koju priču?, a tu !…ma da prekinul nas je onaj stari debil sa svojim gerijatrijskim primjedbama…kog vraga ne šeće po Mirogoju kad mu živi ljudi tak idu na živce…kreten….pa kak se ne bi uzrujavala kad prvo cijelo vrijeme dok telefoniram bulji u mene ko tele, a onda još misli da mi može dijelit lekcije…kaj bi ja sad trebala, šutit ko mumija….kog vraga sluša kad drugi pričaju na mobač…onda još vele da su mladi neodgojeni…a njega, tak strašno odgojenog nitko nije naučio da se ne prisluškuju tuđi razgovori…kaj sam ja kriva da su njega odgajali prije svih svjetskih ratova kad još ni struje ni bilo…luzer!…on bu meni dijelil lekcije o odgoju, budala stara…kaj, kaj sam mu rekla, pokazala sam mu prst i izašla van, tak i tak je bila moja stanica…kaj, kaj je onda bilo?…a to… ne nisam joj rekla… …rekla sam da joj bum rekla, ali nisam…bila je nekak tužna, valjda ju je onaj njen opet prebil…imala je kilu pudra oko očiju i neko plavo sjenilo koje nosi samo kad dobi šljagu…ne, nije niš rekla, al imam ja nos za takve stvari…ne mreš mene farbat…da ti pravo velim ni ni čudo da ju klepi, i ja bi ju nekad najradije išamarala…ma, nek se sama pobrine za sebe, kaj bi se ja zamarala s njezinim privatnim stvarima, sigurno ga je s nečim iznervirala pa je čovjek izgubio živce…i meni je dost kaj ju moram gledati svaki dan…da, i slušati…ta se bome ne skida s mobitela, razgovara čak i u zahodu…ček, došel mi je bus, samo da se popnem i sednem, ne, ne, nemoj prekidat…nemojte se gurat s tim vrećama…ja se ne guram, vi se gurate…zato što ste vi meni zabili lakat u rebra, a ne ja vama…babuskara bezobrazna…evo, tu sam….jedva…čovječe, kak mi idu na živce te babetine s vrećicama…kog vraga u njima nose, ko da bu sutra smak svijeta…..prvo se natovare na placu onda juriš na sjedala…ne mreju stajati par stanica, al mogu jurišati da se dohvate stolca….čovječe…kaj me gledate tak? …ma, niš, jedna me gleda tak krvnički…nek ona proba hodati celo jutro na peti od 13 centimetara pa da ju vidim…ma da, gledam kroz prozor, kaj me briga, ko da sam jedina kaj sjedi u busu…čovječe, uvijek se nekak namjere na mene…znam da su zavidne, čovječe, ali se nerviram jer ispada da sam im ja kriva kaj imaju 150 godina i isto toliko kila i kaj se brinu za celu familiju…zakaj bi ja sad tu trebala ispaštat za njihove promašene živote?…ma, nemoj, molim te…no, di sam stala…aha, e to…ne, došel je do mene…ma, da….i veli on meni kaj ne buš plesala, a ja velim ne bum…kak, zakaj…ma ti si luda, čovječe…tip je skroz kenj-kenj, štapom ga ne bih dotakla…sav onak ljigav, fin, s manirima, dobar dan, kako si, želiš li plesat, slatkast, fuj…čovječe…dođe mi da se istuširam nakon njegove blizine…ne mreš verovat kakvih tipova ima…koji Irenin?…ma daj molim te…ona je isto guska…stalno puši fore onog lika kaj joj folira da ne mre ostavit curu, jer je već dugo s njom i teško mu je povrijediti je… a Ireni priča kak mu je ona ideal žene, da bez nje ne mre živit, da cijele noći misli na nju i te bljuzge…ma, znam da sere, ja sam joj to rekla sto puta, ali ona veli da ne mre bez njega disat, da samo na njega misli…koja glupača…koji Luka?…moj Luka?…ma to je drugo…Luka je imal ženu s kojom ni bil u dobrim odnosima, zapravo ni bil u nikakvim odnosima i bili su pred razvodom…pa naravno da sam sigurna…Lukin brak je bil gotov, samo su formalno bili skupa i to je neš sasvim drugo, kužiš?… je, još je s njom u braku, al da sam htela s njim ostat, ne bi više bil… sigurna sam….bil je lud za mnom i bila sam mu sve na svijetu i bil je užasno nesretan kaj ne mre ostavit ženu, ali krava je stvarno bila nestabilna i da ju je ostavil mogla se ubit…sigurna sam, da…ma daj, ne ćeš mi valjda reći da bi se cura od Ireninog komada isto htjela ubit da ju ostavi…kaj misliš da vlada epidemija samoubojstava ostavljenih cura i žena?…Irenin je tip samo strašno sebičan i hoće sedit na dve stolice…a Irena puši foru koju joj on prodaje …jesam ti rekla da ide na pobačaj? … da, opet…ne znam, mislim treći….ček malo, sad će moja stanica…samo da se probijem do vrata…koja gužva….a ovaj idiot nas vozi ko krumpire, skoro sam opala…čekaj malo…- kaj hoćete sad vi?… ako vam nije pravo da su pored vas ljudi onda se vozite automobilom ili taksijem…pa jel vi poznate Irenu? Jel poznate Luku?…pa kaj vas se onda tiče kaj ja pričam …pričajte i vi…ja vas ne bum slušala, ak opće imate kakav život o kojem možete pričat…kaj vas briga koliko plaćam mobitel, jel vas prosim novce…ma, dajte gnjavite nekog drugog – evo me, sišla sam…ma glupača…ne mreš na miru razgovarati s prijateljicom da nešto ne komentiraju ili bulje u tebe ko da imaš dvije glave…primitivci…kaj di sam, evo zvonim ti na vratima, otvaraj vrata…bok, srček, bok, ček, samo da zvrcnem mamu doma da vidim jel donijela s placa kaj sam joj rekla…

(copyright Singlerica – 19.12.2009.)

—————————————————————————————-

PRIČA BROJ 2 – Čekaonica

Možda je Godot samo beznadno ime za bezimenu nadu.
Sheldon Kopp

“Ali zašto?”, htjela sam znati.
“Psst”, odgovorila je moja mati.

Ostali su podigli kažiprst na usne i zajednički «Pssst“ ispunio je čekaonicu. Prijekorni pogledi i odmahivanje glavom. Pitanja se ne postavljaju. Nema zašto, nema kada, nema što, tko, gdje. Nema propitivanja, nema zapitkivanja. Nitko u ovoj prostoriji nije postavio niti jedno pitanje. Nikada! Nitko!

Sjedili su mirno, bezizražajnih lica, na stolcima, u foteljama, na kauču, u kutu pored biljaka visokih mesnatih listova, pored vrata, između slika s masivnim okvirima, blizu TV ekrana, pored radija. Listali su časopise, buljili u daljinu, šaputali, gledali kroz prozor, pratili vijesti uz poneki uzvik neodobravanja, navijali, smijali se ispod glasa kao da se guše.

Zašto, htjela sam znati, zašto smo tu? Psssst. Zašto mi nitko ne želi odgovoriti? Psssst. Ali…. Pssst. Pssst. Pssst.

“Moraju znati odgovor”, mislila sam. “Izgledaju kao da ga znaju. Moram pronaći načina da ih natjeram da mi odgovore, otkriju čuvanu tajnu, kažu mi istinu, razotrkiju veliku misteriju, konačno rješenje. Kako da ih natjeram da progovore?
Pssst….da, da, znam.

Bilo je to davno kada me majka dovela u čekaonicu. Barem se meni tako činilo. „Zašto smo ovdje?“ pitala sam čas nakon što smo ušle u sobu. „Lijepo se ponašaj“, odgovorila mi je majka. Činilo mi se da taj odgovor nema puno smisla, ali njegovo neprekidno ponavljanje od strane moje majke dalo mi je naslutiti da te riječi predstavljaju neku lozinku. Ključ rješenja. Ako ću se lijepo ponašati, zaslužit ću povjerenje i dobiti odgovor na pitanja koja me muče. Odlučila sam zaigrati tu igru. Lijepo sam se ponašala. Nije bilo lako, ali sam se trudila.

Prvo, nisam znala što sve uključuje lijepo ponašanje. Jedino što sam znala bilo je da je postavljanje pitanja isključeno. A pitanja su bila jedino što mi je padalo na pamet. Brojna pitanja. O svemu. Jer ništa nisam znala, a sve sam željela naučiti. A jedini odgovor je bio „Pssst“ i „lijepo se ponašaj“ koji su vremeno poprimili isto značenje. A pitanja su divljala u mojoj glavi i htjela napolje, htjela izazvati reakciju, tražila satisfakciju. Zašto sam ovdje, u ovoj sobi, i što čekam? Koga čekam? Koga čekaju svi ovi ljudi? Čekamo li na isto? Zašto nitko ne izlazi i ne ulazi kroz vrata na kojima velikim slovima piše „NE KUCAJ“? Tko je postavio taj natpis i zašto? Zašto nitko ne postavlja isto pitanje? Zašto samo sjede i čekaju? Što bi se dogodilo da netko zakuca na vrata usprkos znaku? Tko se nalazi iza tih vrata? Zašto svi poštuju taj znak? Zašto ga se boje? Novi ljudi pristižu kroz druga, ulazna vrata i sve nas je više u sobi, ali nitko nigdje ne ide. Što ako iza tih vrata nema nikoga? Što ako čekamo uzalud? Što ako zapravo ne trebamo čekati?

Kad bi moja majka malo zadrijemala, prošetala bih sobom da bolje osmotrim što rade svi ti ljudi koji čekaju. Većina njih nije radila ništa, neki su prepričavali ono što su pročitali u časopisima ili vidjeli na TV-u, neki su samo buljili u ekran, neki kroz prozor.
Jednom mi je pažnju privukao tih, ali živahan razgovor grupice u kutu. Pričali su o tome što se nalazi iza vrata sa natpisom.
Svaki od njih je imao drugačiju teoriju o tome tko i što je iza vrata i pokušavao uvjeriti ostale da je njegova teorija točna. Isto su činili i drugi. Ponekad su se ljutili, ponekad vrijeđali, ponekad zašutjeli u bijesu zbog onoga što su drugi govorili. Na početku je bilo interesantno slušati, ali nakon nekog vremena počeli su se ponavljati.

„Zašto ne otvorite vrata i provjerite tko je od vas u pravu?“, upitala sam ih.

Odjednom su se sve oči okrenule prema meni. Zapanjene. Osupnute. Zavladala je potpuna tišina. U cijeloj čekaonici. Majka je skočila sa svog stolca i u par koraka se našla pored mene. Povukla me grubo natrag na moje mjesto. Sav moj dotadašnji trud da se lijepo ponašam uništen je jednim pitanjem.

„Pogledaj kako su druge djevojčice dobre“, predbacivala mi je majka. Promatrala sam ih. Druge djevojčice. Sjedile su mirno na majčinim koljenima ili na stolicama pored, ili se čučeči igrale tik pored njihovih nogu, uvijek u blizini i oponašajaći sve što su njihove majke radile. Dobre djevojčice. Je li takvo ponašanje značilo da su dobre? Ako postanem i ja dobra, hoću li onda zavrijediti odgovor na svoja pitanja?

Pokušala sam biti dobra iako nisam bila sigurna što zapravo moram raditi. Jedno sam vrijeme oponašala sve što je moja majka radila. Ustanovila sam da su to uvijek isti pokreti, uvijek iste riječi koje je razmijenjivala s drugim majkama, uvijek ista gestikulacija i govor tijela. Dosadilo mi je.

Onda sam se pridružila drugim dobrim djevojčicama i oponašala njih. Pjevale su neku pjesmicu koju sam ubrzo naučila. Činilo se da ju i odrasli vole jer su nas milo gledali i pljeskali nam. To nam se svidjelo. Pomislila sam, sada sam i ja dobra djevojčica i dobit ću odgovor na moja pitanja. Ali ljudi koji su pljeskali nisu željeli pitanja. Tražili su da im pjevamo. Pa smo mi to činile obilazeći čekaonicu i pjevajući pojedinim grupicama. Palo mi je na pamet da kod svake iduće grupe promijenim malo riječi. Dodam nove. Učinim melodiju dinamičnijom. Pokušala sam i druge naučiti da izmisle nove riječi. Odjednom me majka djevojčice kojoj su najviše pljeskali povukla i predala natrag mojoj majci rekavši da nije dobro da se družim s drugim djevojčicama koje su tako dobro usklađene u svojoj pjesmi. Rekla je da se ja ne uklapam. Majka me strogo pogledala. Rekla mi je da ju sramotim i osjećala sam se loše.

Najednom se začula vika. Ljudi koji su u kutu diskutirali o tome što se nalazi iza vrata s natpisom postali su glasni i obznanili svima u čekaonici da kada se vrata otvore, unutra će biti pozvan netko iz njihove grupe. Grupica pored televizora je slegnula ramenima, pojačala ton i nastavila gledati najdraži show. Grupica pored biljke s mesnatim listovima nastavila je čitati časopise. Neki su prikrivali usta smijući se, drugi su nastavili gledati pred sebe, treći su nastavili šaputati. Od kada sam ovdje nisam vidjela nikoga da ulazi kroz ta vrata i sumnjala sam da je itko ikada i ušao. Odjednom se digao jedan sijedi striček iz grupe nasuprot vratima s natpisom i rekao kako se ne slaže s ovima iz kuta i kako su oni koji čekaju nasuprot vratima tu došli prvi, pa je red da prvi i uđu kad se vrata otvore.
Sada se javio i jedan iz grupe pored prozora i rekao kako se njemu živo fućka tko je došao prvi jer da oni koji sjede pored prozora imaju više prava od onih koji sjede nasuprot vratima i da to svi znaju. Na to su se javili oni koji su sjedili između dvije slike i rekli da je to obična glupost jer da je oduvijek bilo da oni koji sjede između dvije slike uvijek ulaze prvi.

Odjednom je u čekaonici nastala nesnosna galama. Zrakom su počele letjeti loptice od papira, netko je bacio stolicu, netko je lupao nogama, svi su se derali iz petnih žila i vikali da su oni ti koji imaju pravo ući prvi kroz vrata kroz koja nitko još nije ušao, na kojima se nitko još nije pojavio i na kojima se samo vidio natpis: NE KUCAJ.

Mislila sam da je super što se to događa jer će sada konačno netko iznutra otvoriti ta vrata da vidi čemu tolika buka. Ako ništa drugo iz znatiželje. Ili da nas umiri. Stajala sam pored vrata spremna zaviriti unutra čim se vrata otvore. Ali vrata su ostala čvrsto zatvorena. Nitko nije došao. I nitko iz čekaonice nije otvorio vrata s natpisom.

II

“Mama, kako dugo još moramo čekati” odlučila sam postaviti pitanje i ne dati se ušutkati. Bilo mi je stvarno dosta čekanja.

“Dok ne prozovu tvoje ime” rekla je šapćući. Tu i tamo bi mi nešto odgovorila. Kratko.

“I što onda?” prošaptala sam i ja.

“Ući ćeš unutra.”

Okrenula sam se jednoj starijoj gospođi koja mi se nije činila tako starom kada sam tek bila došla. Smiješila mi se.

„Teta, jesu li već prozvali vaše ime?“ pitala sam ju.

”Nije važno, dijete. Meni se ovdje sviđa. Ja volim biti u čekaonici. Mogu čekati”, rekla je i nastavila plesti. Nasmiješila sam joj se. Shvatila sam da je ona zadovoljna dok čeka. Da je čekanje prihvatila. A da ja to ne mogu.

“Ali, mama, ničije ime još nije bilo prozvano. Zašto ne pokucamo i pitamo ih kad će nas pozvati?”

“Pssssst!” odgovorila je moja majka nestrpljivo.

Zavalila sam se dublje u sjedalicu i durila. Bilo mi je dosta te pssst igre. Pokušala sam biti kao druge djevojčice, pokušala sam se ponašati kako su mi rekli i očekivali i nije mi uspjelo. Možda se nalazim u pogrešnoj čekaonici. Možda ja nisam kao oni. Možda sam tu zbog neke pogreške. Znala sam da mora postojati nešto više od čitanja časopisa, gledanja televizije, šaputanja, borbe papirnatim kuglicama, pjevanja pjesmica i aplauza onih koji se dosađuju. Mora, mora biti nešto više od toga.

Odjednom mi je sinulo. Oni zapravo i ne znaju odgovor. Nikada ga i nisu znali. Zato mi i nisu mogli odgovoriti na pitanja. Oni su samo čekali da netko prozove njihovo ime. Uvjerili su jedni druge da će se to dogoditi jednoga dana. I to im je bilo dovoljno da čekaju dalje.

Ali meni je bilo dosta. Odlučila sam otvoriti vrata i pogledati unutra. Morala sam saznati što se nalazi iza, što i zašto zapravo čekamo. Ako je netko unutra i kaže mi da sačekam, barem ću znati da netko ipak tamo postoji i da moram čekati. Ali sumnja da čekam, a da zapravo to ne bih trebala, ubijala me.

Okrenula sam se očekujući psssst, ali soba je bila u gotovo potpunom mraku.Svi su pozaspali. Na vrhovima prstiju otišla sam do vrata i pogledala znak. Slova su mi se učinila većima i strašnijima nego s druge strane sobe. Ali, ohrabrila sam se, to su SAMO riječi. Netko ih je napisao. Netko s druge strane vrata. Tih vrata što se nikada ne otvaraju. Posegnula sam za kvakom. Što ako su vrata zaključana? Što ako? Što ako se moja majka probudi i vidi da me nema? Što ako se iza vrata nalazi neko čudovište? Što ako su drugi bili u pravu? Napokon, oni su u toj čekaonici mnogo duže od mene. Zašto mislim da sam pametnija od svih njih? Što ako iza vrata nema nikoga? Što ako upadnem u neku duboku jamu, a svi spavaju i nitko me neće čuti i spasiti? Što ako me otjeraju? Što ako se više nikada neću moći vratiti? Što ako se vrata više neće dati zatvoriti? Što ako?

Okrenula sam se. Nitko me nije gledao. Nitko nije očekivao da ću se usuditi učiniti tako nešto. Nikada nitko nije to pokušao. Prepričavali su sa strahom i čuđenjem i odmahivanjem glave priče o tome kako su u drugim čekaonicama postojali ljudi koji su zanemarili natpis na vratima i sami ih otvorili. Ali nitko nije znao kako je to završilo osim da te ljude više nitko nije vidio. U našoj čekaonici još nije bilo takvih pokušaja.

Napokon sam odlučila da ću ja biti prva. Bez obzira što se desilo. Pritisnula sam kvaku i povukla vrata. Nisu bila zaključana. Duboko sam udahnula i zakoračila kroz vrata.

Ono u što sam ukoračila bilo je drugačije od svega što sam mogla pretpostaviti. Zamisliti. Drugačije od svega što su drugi zamišljali. Ušla sam u potpunu prazninu. Sve je bilo bijelo. I svijetlo. I prazno.
Ničega, baš ničega nije bilo. Jedino što sam u tom bjelilu mogla nazrijeti bila je nekakva maglica koja je neprekidno mijenjala oblik i boje. Gledala sam kako mi se približava lebdeći u prostoru. Kad mi se skroz približila, obavila me kao najnježnije ruke i pretvorivši se odjednom u simpatično lice, nasmiješila mi se. Više me nije bilo strah.

“Gdje sam?” upitala sam i automatski zašutjela očekujući ppssssssssst.
Ali maglica je zaplesala oko mene i nježno me, poput pera, pogladila po licu.

“Ne boj se, možeš me pitati što god želiš”

“Zaista?” oduševljeno sam skočila ne vjerujući svojim ušima.

Iz maglice je dopro iskren smijeh. Nasmijala sam se i ja.

“Da, sve što želiš znati.”

“Gdje su ostali?” upitala sam.
“Koji ostali?”
“Ostali ljudi. Oni koji bi trebali prozvati naše ime?”
“Ovdje nema drugih ljudi.”
“Kako to misliš?”
“Mislim ono što govorim. Nema drugih ljudi. Samo ti i ja. A ja nisam drugi ljudi” ponovo se začuo smijeh.
“To ne može biti” rekla sam mršteći se.
“Ne? Zašto ne?” maglica se ponovo nasmijala.
“Zato što ljudi u onoj čekaonici iza vrata čekaju da netko prozove njihovo ime da uđu” pokazala sam prema vratima iza sebe.
“Nitko ih ne sili da čekaju.”

Maglica očito nije uzela moja pitanja za ozbiljno. Znam da sam bila tek dijete, ali nije mi se svidjelo kako mi se smije. Jer moja pitanja meni nisu bila smiješna.

“Ne duri se” rekla je maglica i dodala “Pitaj što te zanima.”
“Zašto je na vratima natpis NE KUCAJ?”
“Zato da bi se ljudi zapitali isto pitanje zašto je na vratima taj natpis”, odgovorila je kao da se to samo po sebi razumije.
“Ali oni si ne postavljaju to pitanje“, rekla sam.
“Da, znam”, uzdahnula je maglica, “Nažalost”.
“Ali oni ne znaju da je natpis tamo zato da bi oni postavljali pitanja!”, pokušala sam ih opravdati.
“I, što bi ti? Da dodamo rečenicu: ovaj natpis ne znači to što piše nego znači da bi si trebali postavljati pitanja, pa molimo da to učinite?”,

Maglica se počela grohotom smijati. Meni i dalje nije bilo smiješno.

“Moraju li oni uopće čekati?” pitala sam.
“Ne!” uzviknula je maglica.
“Ne moraju?” pitala sam zbunjena.
“Ne. Mogu ući kad god žele. Kao što si i ti ušla.”
“Ali oni čekaju zato što je tamo natpis” protestirala sam.
“Ne” odgovorila je maglica sada sasvim ozbiljna. “Oni čekaju zato što si ne postavljaju pitanja. Zato što se osjećaju sigurnijima čekaući. Sretni su što je taj natpis na vratima.”
“To nije istina”, protestirala sam,“Čak se i tuku oko toga tko će ući prvi i raspravljaju o tome što se nalazi iza vrata“.
“Da ih zaista zanima, ušli bi i provjerili”, odrezala je maglica.
“Ali….ali….”
“Ali što?”
“Ali to nije fer”.
“Što nije fer?”
“Da oni to ne znaju. Netko bi im trebao reći da ne trebaju čekati”, bila sam sigurna da sam u pravu.
“Misliš da bi to htjeli znati?” upitala me maglica zamišljeno.
“Ali ako im otvorim vrata i pokažem da ne moraju čekati….”, počela sam puna entuzijazma.
“Ne možeš!” kratko me prekinula maglica.
“Kako to misliš?”
„Ne možeš otvoriti vrata drugima. To je odluka koju sami moraju donijeti.Svatko od njih za sebe“, odgovorila je Maglica.
„Ali ja ne bih odlučivala umjesto njih, samo bih im pokazala da imaju izbor, to je sve“, rekla sam puna entuzijazma.
“Ne, samo bi ih uznemirila. Ne bi ti bili zahvalni.“
„Zašto tako govoriš?“ pitala sam sva zbunjena.
„Pokazujući im da mogu birati oduzet ćeš im njihovo najmilije uvjerenje. Oni ŽELE vjerovati da nemaju izbora i da je život u čekaonici jedini mogući jer je propisan natpisom na vratima.“
„Ali zar to nije zato što im nitko nije rekao da imaju izbora?“
„Ne, to je zato što će oni rađe čekati nešto što se nalazi iza vrata, nego preuzeti odgovornost. Jer natpis na vratima im daje opravdanje da nemaju izbora i oslobađa ih od odgovornosti za način na koji provode svoj život.“
„Ali zašto ne žele preuzeti odgovornost?“
„Jer se tako osjećaju sigurnijima. Sve je unaprijed određeno: mjesto, zabava, pravila. Nemaju slobode, ali imaju sigurnost. Sloboda je nesigurna i riskantna, poslušnost je sigurna.“
„Kako je to tužno! Zar im ne bismo mogli pomoći?“
„Ne, nikome se ne može pomoći ako nije spreman preuzeti odgovornost za vlastiti izbor.“

Na tren sam zastala i zamislila majčino lice, lice žene s pletivom i pojedinačno svako lice u čekaonici. Ne, ne vjerujem da bi me saslušali. Pssst, bio bi njihov odgovor. Odmahnula sam glavom.

Maglica me obavila poput toplog šala u tisuću boja. Ogledala sam se oko sebe. Ništa nisam vidjela. Sve je bilo bijelo, prazno.

“I što sada?” upitala sam.
“Što god želiš“, odgovorila je maglica.
Razrogačila sam oči, a maglica je zaplesala u toj praznini oko nas.
“Ovo je tvoj život”, rekla je značajno.
“Što?” upitala sam.
“Tvoj život. Ovo je tvoj život.”
“Ali..” obazrela sam se oko sebe još jednom. “Ali ovdje nema ničega…” rekla sam.
Maglica se ponovo nasmijala. Prijateljski.
“Ne, nema” odgovorila je kad je došla do daha.
“Zar je moj život jedna velika praznina?” upitala sam dok me obuzimao strah.
“Ne, tvoj život će biti ono što sama od njega napraviš i u njemu će biti ono što sama odabereš i bit će onakav kakvim ga sama stvoriš”, odgovorila je maglica.
Šutjela sam, a maglica je nastavila.
“Sve je zapravo ovdje. Sve što trebaš je da zamisliš, nastojiš to ostvariti, osjetiš, proživiš i praznina će se početi puniti. Sama odlučuješ što želiš u svom životu, a što ne. Možeš ga popuniti ili ga možeš ostaviti praznim. Sve ovisi o tebi. Ti si ona koja odlučuje kako ćeš živjeti“, pjevušila je maglica.

“Ali ja ne znam što trebam učiniti niti kako”, rekla sam. I nisam znala.

Maglica je počinjala blijediti. Njezin glas postajao je sporiji i sve dalji. Uskoro je više nisam vidjela.

“Kuda ideš?” povikala sam za njom.
“Rekla sam ti sve što trebaš znati. Sada sve ovisi o tebi. Možeš ostati i stvarati svoj život, ili se možeš vratiti i pridružiti ostalima u čekaonici praveći se da je to život ili da će on početi čim netko prozove tvoje ime.“

Osvrnula sam se i pogledala kroz poluotvorena vrata iza sebe u mračnu sobu. Vidjela sam i čula ljude kako spavaju. Sutra kada se probude…da, znala sam točno tko će što reći i kojim redoslijedom.

Vidjela sam među njima i svoju majku i rastužila se, ali ona je imala istu priliku kao i ja. Shvatila sam da živi životom koji je sama odabrala. Životom čekanja. Životom koji ju čini sigurnom.
Za život s ove strane treba samo mrvica hrabrosti, mrvica znatiželje i korak u nepoznato. Mogu ostati tamo ili zatvoriti vrata za sobom. Natpis na vratima zaustavlja samo one koji bi ionako odabrali čekanje.

“Želim nastaviti“, rekla sam odlučno.
Iz daljine do mene je dopro daleki poznati glas.

Preda mnom se odjednom otvorio pogled na najljepši prizor koji sam mogla zamisliti. A u tom prekrasnom prizoru mogla sam tek vidjeti obrise svih mogućnosti, prilika, iskustava koje čekaju mene da ih otkrijem.

Čvrsto sam zatvorila vrata iza sebe.

(copyright Singlerica – 19.3.2009.)

—————————————————————————————————————

PRIČA BROJ 1 – Žena na halo  

Zvrrrrrrrr.
“Halo?”
Jednom rukom dižem slušalicu, a drugom balansiram s tacnom na koju sam posložila sendviče i sok.

“Haj, večeras mogu skočiti do tebe», glas mu je gotovo nečujan šapat.
“Dobro”, šapćem i ja automatski, iako pojma nemam zašto. Ko da me netko može čuti!

“Stižem za sat vremena”, njegov šapat mi i dalje draška uho.
“Čemu?” pitam iznenađena vlastitim riječima.

Tišina puna značenja.

“Čemu?” ponavlja s nevjericom. “Buba?” sumnjičavo izgovara ime kojim me samo on zove. Zato što je nekako nježno. Njemu.
“Da” odazivam se.

“Pitala si me čemu?” ponavlja sad već nešto glasnije. Nenamjerno.
“Da» ponovim i ja ne znajući što drugo da kažem. ‘Da’ i ‘ne’, tako jednostavne riječi, a opet ih nikada nitko ne razumije. Uvijek traže dodatno objašnjenje.

“Što misliš reći time?” glas mu je strog.
“Ništa. Mislim reći čemu?” kažem znajući da zvuči pomalo smješno. Trebam li još nešto dodati? Što?

“Što se dogodilo, anđele?” pokušava drugi pristup. “Rekao sam ti da imam nešto vremena samo za nas. Mogao bih skočiti do tebe. Mislio sam da će ti biti drago.”

Loptica je ponovo u mom kutu. Što da radim s njom?
“Izlazim večeras” kažem.

“Izlaziš?” ponavlja u nevjerici. “Kamo?”
“Jednostavno izlazim”, kažem kao usput. Ne mogu se na brzinu sjetiti nekog određenog mjesta. Nisam unaprijed planirala što ću reći. Jednostavno mi je izletjelo.

“Nevjerojatno”, počinje se nervirati. Ne sakriva ljutnju. Zašto i bi?
“Zašto?” pokušavam zadržati mirnoću iako mi srce lupa ko ludo.
“Uopće ne zvučiš kao ti” kaže kao da me poznaje, kao da zna sve o meni. Ne zvučim kao ja. Kako ja to inače zvučim? Kao osoba koja nikada ne kaže „ne“?

“Prvo očekuješ da odvojim više vremena za tebe i sada kada imam nešto slobodnog vremena, kažeš mi da izlaziš?” pokušava zaigrati igru «prebaci krivnju na nju». Napokon, ja i jesam ta koja kvari zadovoljstvo i sreću, ona koja je nefer, koja ne poštuje pravila.
“Da” kažem ne znajući što bih drugo. Sjetim se izreke da je šutnja zlato. Morala bih do sada već imati mnogo zlatnih poluga.

“Okay, ako je to ono što želiš…” kaže. Gotovo osjećam kako mu se gornja usna prći. «Nadam se da znaš što si učinila.»
Ne znam. Što sam učinila? Ne pitam. Ne kažem ništa. Samo dišem. Nečujno.

“Ne znam kada ću opet moći doći», dobaci mi osvetnički.
“OK” odgovoram tobože bezbrižno.

Tišina zbog šoka traje unedogled.

“Buba, u čemu je problem?” pita me, pomirljivo.
“Nema problema” kažem pretjerano veselo.
“Zašto se tako ponašaš?” nastavlja istim tonom.
“Kako?” pitam razmišljajući o svom ponašanju. Čini mi se da se lijepo ponašam. Ne histeriziram, ne plačem, ne ucjenjujem. Ništa ne radim. ‘Ništa’ je ključna riječ.

“Želiš li mi nešto reći?” pita me sad već kao zrela osoba.
“Ne”, kažem i zaista to mislim. Ništa mu ne želim reći.

“Dobro, onda u tom slučaju…želim ti ugodan izlazak» kaže hladno i spusti mi slušalicu.
“Hvala” odgovaram u prazno. Klik.

Okrećem se od telefona i nosim svoje sendviče i sok do kauča, sjedam i smještam tacnu na koljena. Namjerno. Znam da bi mogla pasti, prevrnuti se, prosuti sve po podu, razliti sok, otkotrljati sendviče, zamrljati tepih. Čula sam to i previše puta. Gledam dva komada kruha sa onim između. Više nisam gladna. Šteta. Sendviči izgledaju tako zamamno. Suza majoneze s jednog od njih kapa na tanjur. Otpijem gutljaj soka. Zagrcne me gorčina. Soka, naravno. Na životu se ne možemo zagrcnuti. Ili?

Već tri godine sam zaljubljena u oženjenog čovjeka, supruga prve žene, oca, poštovanog člana zajednice. Već tri godine sam ljubavnica, lopuža, uništiteljica braka (kad bi prva žena znala za mene), kurva, kradljivica, kučka, grabežljivica, žderačica muškaraca, nimfomanka. Već tri godine sam druga žena, ona koja se pojavljuje nakon. Nakon što se s prvom ženom razmijene bračni zavjeti, pojedu svadbeni kolači i vrate duplići, triplići, stoplići tostera, rodi prvo, drugo, nto dijete, otplati nekoliko rata kredita (još samo 658 rata, dušo….) Već tri godine sam žena Zvrrrrr, žena koja dežura kraj telefona jer si ne može dopustiti da propusti ijedan poziv. Razmak između njih je ionako nepodnošljiv.

Već tri godine sam žena bez svog života, svog rasporeda, svoje satnice, SVOJIH planova, na raspolaganju kad me nazove, zakuca, skoči na noćnu čašicu, ranojutarnji na brzaka, kasnopopodnevno maženje; žena koja ga razumije kad nitko to ne umije, pruža nježnu utjehu ili vrući seks koji nedostaje u bračnoj ložnici; posebna žena, šarmantna, izabrana za nekoliko trenutaka ukradenih od djece, žene, rođaka, prijatelja, suradnika, ugurana u vremenske odsječke, zahvalna za mrvice milosti koje me prekrivaju poput pahulja snijega; nezahtjevna, neopterećujuća, nasmiješena podizačica raspoloženja kada mu se svijet ruši, kada ga šef nagazi, kada mu se posao nagomila, kada mu žena zvoca, kada su djeca neposlušna.

Ja nisam žrtva. Ja sam zavedena i zavodnica, očarana i očaravateljica, davateljica i isjeliteljica. Bespravna, zahvalna za sve sitnice. Već tri godine, tisućudevedesetipet dana mi srce lupa čim pomislim na njegov glas, njegovo naručje. Nije me briga koliko to košta. Spremna sam platiti. I plaćam. Plaćam samotnim blagdanima, plaćam sakrivenim pogledom iza sunčanih naočala i izbjegavanjem plesova, restorana, plaža, mjesta na kojima se obnavljaju ili rađaju romanse, plaćam ohlađenim ručkovima, večerama pripremljenim s ljubavlju i iščekivanjem jer: «Žao mi je anđele, neću se uspjeti izvuči.»

Nešto uvijek iskrsne. Život je prepun iskrsavanja nečeg; slomljenih nogu na školskoj utakmici, dječjih rođendana, iznenadnih poslovnih putovanja, ženine glavobolje, zubobolje, ramenobolje, kičmobolje, posjeta rodbine, susjeda, neprijatelja, vjenčanja, pogreba, krštenja, odvoza velikog smeća, platina i svjećica, auto servisa i tehničkih pregleda, utakmica, prijatelja u nevolji…Iskrsavanje nečeg uvijek ima primarno mjesto, kad nešto iskrsne to nikada ne može čekati, biti odgođeno, neobavljeno ili, ne daj bože, ostavljeno za poslije viđenja sa mnom. Iskrsavanja nečeg zahtijevaju punu pozornost, trenutačno i hitno bavljenje njima, riješavanje, zadovoljenje. Ne kao ja. Od mene se ne očekuju i ne toleriraju glavobolje, sastanci, dogovori, bolovanja. Ja sam osoblje s punim radnim vremenom na čekanju. Crveni gumbić koji blinka uvijek spreman da ga se pritisne i aktivira. 24 sata na dan, svakog dana, svaki tjedan, cijele godine. Sad već stopedesetišest tjedana. Bez isprika, bez iznimke, bez odbijanja.

Zato što ga volim, zato što on voli mene. Zato što kaže da me voli. «Volim te» i ja plaćam punu cijenu ne pitajući za iznos. Magična riječ koja u sekundi briše svu bol sati čekanja, razočaranja, zanemarivanja. Dvije riječi izlizane od korištenja svih i svakog, u svim i svakojim prilikama, prema svima i svakome. Dvije magične riječi koje brišu propuštene sastanke, propuštene sati, propušteni život. Moj život. Izgovorene, brišu i razum. Kako ih mogu pobijediti? Bez obzira na sve, on me voli. Bez obzira na MOJ neživot, ja volim njega.

Umorna sam. Na kraju sam puta nade, očekivanja, čekanja na posljednjem mjestu u redu. Aura abrakadabra riječi se pomalo izlizala. Napamet znam sve što će reći na svaku moju primjedbu, molbu, želju. I sve će zamotati u prekrasnu ambalažu zagrljaja i poljubaca. Moja bol, moji prazni sati vise poput etikete na ljubavnom paketu. Zajedničkom. On ga je umotao, ja sam ga kupila. I plaćam ga uvijek iznova, tisućudevedesetipet dana. I još toliko noći.

Moram nešto učiniti. Ja, jer on ima sve. Kad hoće, što hoće, gdje hoće. Ja sam tek stavka u dnevnom rasporedu, poput gableca ili partije tenisa. Ako itko išta treba poduzeti to sam ja. To je moj život. Ili ?

Ližem majonezu s prsta i zalijevam zalogaj sokom koji ostavlja novi okus gorčine u mojim ustima. Zašto i dalje pijem taj gorki sok?

Ostavljam tacnu na stoliću ispred sebe. Ne ide mi se u kuhinju. Ionako nikome ne smeta, nikoga neće dovesti u iskušenje nepojedeni sendvič. Nemam ni mačke ni psa. «Anđele, znam da ti je teško ovako samoj, ali alergičan sam na dlake, razumiješ, zar ne?» Naravno da razumijem. Nema toga što ja ne razumijem.

Okrećem se i gledam mjesec koji viri kroz oblake. Lagani povjetarac zaljulja zavjese i ispuni mi nosnice proljetnim mirisom jasmina. Preplavi me romantika. Udari me posred želuca.

Jesam li pogriješila? Da sam rekla bilo što drugo nego «zašto» i «izlazim van» on bi sada bio ovdje, strasno i bez daha bih ležala u njegovom naručju. I plaćala dalje cijenu na koju sam sama pristala. Nikada mu se nisam uspjela oduprijeti. Nikada to nisam poželjela. Slike zajedničkih trenutaka proviruju u moje misli. Obuzimaju me. Smijeh, ples, dodiri. Osjećaji s vrha svijeta. Jedini koje znam.

Gasim svjetlo i uvlačim se u hladan krevet. Bože, kako mi nedostaje…..
Zvrrrrrrrrrrrrr.
«Halo?»
„Anđele jesi li to ti?“

(copyright Singlerica – 25.12.2008.)